Praksa utemeljena na dokazima je korištenje empirijski potkrijepljenih dijagnostičkih metoda i liječenja u zdravstvenoj skrbi. Kako bi se osigurala najbolja dijagnoza i liječenje za pacijenta, njihova učinkovitost mora biti dokazana sustavnim istraživanjem. Tretmani ili izumi koji nisu potkrijepljeni rigoroznim istraživanjem smatraju se potencijalno štetnim i ne provode se u zdravstvu. Praksa temeljena na dokazima provodi se u područjima kao što su medicina, sestrinstvo, socijalni rad i mentalno zdravlje. Profesionalne zdravstvene organizacije i pružatelji zdravstvenog osiguranja potiču prijelaz s intuitivnog odlučivanja na liječenje temeljeno na dokazima.
U prošlosti su se dijagnostičke metode i intervencije prvenstveno temeljile na tradiciji te iskustvu i intuiciji zdravstvenih djelatnika koji su mogli, ali i ne moraju biti točni u svojim pretpostavkama. S razvojem znanstvene metode, praktičari su počeli uviđati vrijednost u mogućnosti dokazivanja učinkovitosti određene dijagnostičke metode ili liječenja. Ne samo da bi praktičari mogli pružiti najbolje opcije za svoje pacijente, već bi također mogli usredotočiti svoje napore na poboljšanje vrijednih intervencija. Praksa utemeljena na dokazima probira široku paletu dostupnih dijagnostičkih metoda i tretmana kako bi se utvrdilo koje su uspješne i zanemarile one koje su rizične. Ovakva praksa također potiče praktičare da budu u tijeku s najnovijim istraživanjima, koja promiču razvoj poboljšane skrbi.
Definiranje praksi utemeljenih na dokazima oslanja se na prikupljanje dokaza temeljenih na istraživanju i tumačenje podataka prije implementacije dijagnostičkih metoda, tretmana ili intervencija. Prikupljanje podataka može uključivati istraživačke članke i druge izvore temeljene na dokazima, kao što su udžbenici i iskusni praktičari. Tumačenje podataka zahtijeva kritičku procjenu prikupljenih informacija.
Najjači dokaz uključuje sustavne preglede i randomizirana klinička ispitivanja u kojima su subjekti eksperimenta nasumično raspoređeni u eksperimentalne skupine. Dokazi se često ne mogu jasno kategorizirati u skupine koje se temelje na dokazima ili bez dokaza. Umjesto toga, često će pasti duž kontinuuma između dvije kategorije. Kritička ocjena istraživačkih studija, dakle, ovisi o određivanju jače studije na temelju kvalitete istraživanja.
Naoružan najučinkovitijim tretmanom utemeljenim na dokazima, liječnik mora donijeti individualiziranu odluku odabirom najbolje opcije iz dokaza kako bi zadovoljio potrebe određenog pacijenta, uzimajući u obzir pacijentovu medicinsku povijest, kulturu i obiteljske vrijednosti. Nakon provedbe empirijski podržanog liječenja, praksa utemeljena na dokazima zahtijeva naknadnu procjenu dijagnoze ili učinkovitosti liječenja. Ove informacije mogu pomoći praktičarima da poboljšaju skrb u budućnosti.