Pravna prijevara uključuje namjerno dovođenje nekoga u zabludu da vjeruje u neistinu radi osobne koristi. Počinitelj daje lažne izjave ili prikriva relevantne podatke u svrhu uvjeravanja drugog pojedinca da izvrši određenu radnju. Povjerenjem nepoštenoj osobi, izmanipulirani pojedinac trpi štetu ili ozljedu. Tužitelj u čijoj se tužbi tvrdi da je prevaren mora dokazati određeni skup činjenica kako bi sud presudio u njegovu korist.
Prijevara se može dogoditi na više načina, uključujući i tijekom transakcije licem u lice, putem pošte, telefona ili na internetu, a pojedinci kao i korporacije mogu postati žrtve pravne prijevare. Žrtve pravne prijevare imaju pravo tražiti odštetu putem suda. Sud obično očekuje da će oštećena strana provjeriti zahtjeve za odštetu, a može dosuditi i kaznenu odštetu uz naknadu stvarnih financijskih gubitaka.
Tijekom sudskog postupka za prijevaru, tužitelj mora dokazati sudu lažno predstavljanje činjenica. Zakon ne smatra ponašanje prijevarnim kada radnje koje se temelje na predosjećaju, predviđanju ili mišljenju drugoga ne rezultiraju namjeravanim rezultatom. Tužitelj mora pokazati da je bio potpuno neupućen u lažne informacije i mora objasniti zašto je tuženik dobio pogrešno povjerenje te osobe. Sud općenito očekuje od tužitelja da objasni zašto se oslanjao na podatke tuženika. Također se moraju predočiti dokazi o šteti ili ozljedi koja je izravno povezana s prijevarom.
Tužitelj također mora dokazati da je tuženik bio svjestan neistine ili dezinformacije i da je tuženik namjerno krivo predstavio situaciju kako bi nesuđenog pojedinca usmjerio prema unaprijed planiranom ishodu. Ponekad je pojedinac možda nenamjerno počinio prijevarnu radnju. To se zove konstruktivna prijevara i može se dogoditi kada pojedinac ne izvrši zakonsku dužnost. Svjedoci ili obrasci ponašanja koji se ponavljaju mogu biti od pomoći u dokazivanju pravne prijevare.
Sudovi lakše prepoznaju pravnu prijevaru ako je optuženik bio na poziciji na kojoj se očekivalo veće znanje o situaciji. Potrošači često imaju povjerenje i povjerenje u niz ljudi za koje se očekuje da će biti obrazovani ili obučeni u određenoj profesiji. Te osobe uključuju odvjetnike, pružatelje zdravstvenih usluga, servisere i učitelje.