Pravo slušanja je zakonsko pravo da se pojavi pred sudom i govori. Ovo pravo se proširuje i na stranke u predmetu, jer moraju biti u mogućnosti komunicirati u vezi sa predmetom, a time i njihovi zastupnici imaju pravo slušanja. Kada, na primjer, branitelj govori na sudu u ime klijenta, odvjetnik koristi pravo slušatelja na zastupanje.
Pristup ovom pravu razlikuje se od zemlje do zemlje. U nekim zemljama svi odvjetnici imaju pravo slušanja na bilo kojem sudu, od jednostavnog okružnog suda do najvišeg suda u zemlji. Sve dok odvjetnik zastupa stranku u predmetu i ako je član odvjetničke komore u dobroj reputaciji, ta osoba može govoriti. U Engleskoj se prave razlike između advokata i odvjetnika. Odvjetnici svugdje imaju pravo slušanja, dok odvjetnici mogu zastupati ljude samo na određenim sudovima. Devedesetih godina prošlog stoljeća uvedene su neke promjene u ovu politiku kako bi se odvjetnicima dala veća prava na sudu.
Iako mnogi ljudi pravo slušanja uzimaju zdravo za gotovo, to nije uvijek bilo zakonsko pravo. Povijesno gledano, nekim ljudima nije bilo dopušteno govoriti u svoje ime na sudu, a sudovi su mogli raspravljati o predmetima i donositi odluke, a da zapravo nisu saslušali jednog od subjekata u predmetu. Neke su zemlje uskratile pravo slušanja ljudima poput robova i nedržavljana, na primjer. Ova praksa je u mnogim zemljama smatrana štetnom i diskriminirajućom te je ukinuta, a pristup sudskom sustavu smatran je pitanjem ljudskih prava.
Postoje neka ograničenja u pogledu prava publike. Ljudi moraju biti uključeni u slučaj i moraju se pridržavati protokola i etiketa suda prilikom pojavljivanja. Ako netko koristi vulgarne riječi ili ne poštuje proceduru, ta osoba može biti kažnjena novčano ili na drugi način. Od odvjetnika se očekuje da budu upoznati s očekivanjima ponašanja na sudu i mogu savjetovati svoje klijente o tome kako se ponašati na sudu kako bi izbjegli probleme s predmetom.
Ljudi koji smatraju da je ovo pravo povrijeđeno mogu podnijeti pritužbe. Ovisno o naciji i situaciji, tužba se može podnijeti sudu, agenciji koja nadzire pitanja ljudskih prava ili organizaciji poput odvjetničke komore. Pritužbe trebaju sadržavati jasne, detaljne informacije, uključujući raspravu o pravnoj stvari, opis onoga što se dogodilo na sudu i pojedinosti o tome tko je bio prisutan u to vrijeme.