Preraspodjela bogatstva je uredan prijenos imovine s jedne grupe subjekata na širi raspon subjekata, obično korištenjem neke vrste mehanizama koje je uspostavila vlada. Ponekad poznata kao progresivna preraspodjela, ideja je alocirati raspoloživa sredstva na način da širi raspon ljudi dobije određeni stupanj koristi od te imovine. To se često rješava donošenjem zakona poput poreza ili monetarne politike koji kontroliraju kretanje trgovine i financija unutar određene nacije.
Koncept preraspodjele bogatstva donekle je kontroverzan. Jedan pristup smatra da bi se akumulacija imovine trebala temeljiti na naporima pojedinca, pri čemu oni koji teže rade dobivaju veći udio raspoloživog bogatstva. Drugačije stajalište je da svi pojedinci imaju pravo na pravičan životni standard i dok se potiču napori da zarade ono što mogu, preraspodjela bogatstva od strane onih koji imaju više sreće omogućava onima koji nisu u mogućnosti ostvariti dovoljno prihoda da ostvare taj pravedni standard za primanje neke vrste pomoći. Ideja je da kada je siromaštvo svedeno na minimum, nacionalna ekonomija je stabilnija i svi u konačnici imaju koristi od te jače ekonomije.
Iako se metode upravljanja preraspodjelom bogatstva razlikuju, postoje tri osnovne strategije koje često koriste nacionalne vlade. Najčešći pristup je putem oporezivanja. U najboljem slučaju, bogati se oporezuju na različitim razinama od onih s manjim godišnjim prihodima. Konačni rezultat je da kućanstva niske i srednje klase zadržavaju više svoje zarade za izdržavanje svojih kućanstava, a novac od poreza primljen od bogatih može se upotrijebiti za pomoć u financiranju programa koji pomažu onima manje sretnim u rastezanju svojih ograničenih sredstava za upravljanje takvim važne zadaće poput financiranja visokog obrazovanja uz pomoć državnih potpora ili programa stipendiranja.
Programi socijalne skrbi još su jedno uobičajeno sredstvo za postizanje preraspodjele bogatstva. Ovdje je fokus na dodjeli sredstava koja kućanstvima osiguravaju sredstva koja omogućuju uživanje u osnovnim sadržajima koji su neophodni za osnovnu kvalitetu života. U nekim je slučajevima ova vrsta programa usmjerena uglavnom na umirovljenike i građane s invaliditetom, iako mnoge nacije također uključuju programe socijalne skrbi koji pomažu ljudima koji rade na slabo plaćenim poslovima koji ostvaruju ispod određenog iznosa prihoda svaki mjesec.
Treći alat koji se često koristi u procesu preraspodjele bogatstva je nacionalizacija. Ovo je širok koncept koji može uključivati strategije kao što je nuđenje neke vrste zdravstvene skrbi koju financira država građanima koji se kvalificiraju za program. Kao i kod drugih metoda, cilj je osigurati da svi unutar određene zemlje imaju pristup beneficijama koje se smatraju bitnim za pristojan životni standard, čak i ako trenutno nisu u mogućnosti sami financirati te beneficije.
Tijekom godina žestoko se raspravljalo o prednostima i odgovornostima preraspodjele bogatstva. Ponekad je to dovelo do nekih reformi koje su pomogle da se pooštre ograničenja u procesu preraspodjele, što je otežalo beskrupuloznim pojedincima da iskoriste prednosti sustava. S obzirom da većina nacija nastavlja usavršavati način na koji koriste ovu ideju unutar svojih specifičnih kultura i okruženja, kontroverze oko preraspodjele bogatstva vjerojatno će se nastaviti još mnogo godina.