Izraz “nevin dok se ne dokaže krivnja” postao je klišej, ali koncept je još uvijek živ i zdrav. Pretpostavka nevinosti je pravni koncept koji znači da je tužitelj dužan dokazati navode jasnim, uvjerljivim dokazima prije nego što presuditelj o činjenicama donese osuđujuću presudu protiv okrivljenika. Ovo se obično naziva teretom dokazivanja. Pravo optuženika da se smatra nevinim dok se ne dokaže krivnja potaknulo je niz procesnih zakona koji određuju koje vrste dokaza je dopušteno koristiti za dokazivanje navodne krivnje. Ako presuditelj ima bilo kakvu sumnju nakon izvođenja dopuštenih dokaza, optuženik mora biti oslobođen optužbe ili proglašen nevinim.
Kaznene procese mogu suditi sudac i porota ili sam sudac. U slučajevima kada je porota presuditelj o činjenicama, sudac donosi odluke koje se odnose na zakonska i procesnopravna pitanja. Dopustivost dokaza, na primjer, vrlo je važna u održavanju presumpcije nevinosti. Ako sudac dopusti irelevantne ili štetne dokaze, porota se možda neće usredotočiti na činjenice slučaja umjesto na pozadinu, priče iz druge ruke ili nešto potpuno irelevantno. Osuđivanje ometanjem nije fair play u većini modernih sudnica.
U slučajevima kada je sudac presuditelj o činjenicama, sudac utvrđuje dopuštenost dokaza i saslušava svjedočenje, pregledava dokazne predmete i ispituje materijalne dokaze. Sudac je već vidio ponuđene dokaze, pa neki ljudi smatraju da bi sucu moglo biti teško ne uzeti u obzir dokaze, unatoč njihovoj prihvatljivosti. Iz tog razloga većinu kaznenih postupaka za kaznena djela vodi sudac, a odlučuje porota. U nekim slučajevima, međutim, postoje okolnosti koje poroti otežavaju održavanje presumpcije nevinosti. Predmeti koji uključuju dobro poznate ili optuzene optuženike, optuženike koji ne žele svjedočiti u svoje ime ili oni koji uključuju složena pravna pitanja često završavaju suđenjem na sudu.
Iako koncept presumpcije nevinosti može zvučati jednostavno, nije ga uvijek lako zaštititi. Većina modernih demokracija priznala je to pravo, ali je praksa uglavnom subjektivna. Neke nacije imaju istražnog suca, čija prisutnost uklanja neutralnu, praznu ideju o tome što bi sudac trebao biti. O tome može li se održati presumpcija nevinosti na ovakvim sudovima vode se žestoke rasprave.
Mnogi se žale da neke institucije preskaču i kažnjavaju pojedince koji još nisu proglašeni krivima ili su stvarno proglašeni nevinim na sudu. Studenti sa mnogih sveučilišta bivaju isključeni ako su optuženi za zločin, bez obzira na to jesu li proglašeni krivima. Tvrtke otpuštaju ili odbijaju zaposliti pojedince koji su optuženi za određena kaznena djela, unatoč statusu ili ishodu. Sudovi koji su odredili visoku jamčevinu za pritvor okrivljenika za koje se smatra da postoji rizik od bijega kritizirani su prema ovom načelu. Čini se da su te prakse kontradiktorne zakonskim pravima optuženih i neosuđenih, a u tim slučajevima presumpcija nevinosti postaje više teorija ideala nego prakticirano pravo.
Većina modernih demokratskih društava odbacila je presumpciju krivnje u korist presumpcije nevinosti. Da netko mora dokazati svoju nevinost klasificirano je kao proturječje načelima slobode i prosvjetiteljstva. Korištenje presumpcije nevinosti sastavni je dio okrivljenika i branitelja koji podsjećaju suca i porotu da se usredotoče na to je li tužiteljstvo dokazalo krivnju izvan razumne sumnje, na što se sve svodi u većini demokratskih zemalja.