Krivnja preživjelih, također poznata kao krivnja preživjelih, psihološko je stanje koje se može dogoditi pojedincu koji proživi bolan ili traumatičan događaj koji drugi nisu preživjeli. Kao psihološko stanje, krivnja preživjelih nije identificirana sve do 1960-ih. Prvi su to primijetili psiholozi koji su proučavali ljude koji su preživjeli holokaust Drugog svjetskog rata. U narednim desetljećima primijećeno je kod drugih koji su proživjeli traumatične događaje, i postalo je prepoznato kao stanje koje se općenito može primijeniti na sve ljude. Neke žrtve traume mogu se zapitati zašto im se dogodilo nešto loše, ali ljudi koji pate od krivnje preživjelih često se pitaju zašto im se nije dogodilo nešto gore – posebice smrt.
Simptomi krivnje preživjelih razlikuju se ovisno o osobi i okolnostima, ali karakteristično uključuju elemente emocionalne nestabilnosti, poremećenog sna, noćnih mora i društvenog povlačenja, kao i depresije, anksioznosti i fizičkih tegoba. Emocionalno, osoba koja pati od krivnje preživjele može se osjećati puno srama, tužno, nemoćno, bespomoćno, bezvrijedno i nezasluženo. Suočeni s tim događajem, njegov ili njezin osnovni osjećaj sebe značajno je izmijenjen. Preživjeli bi čak mogli pomisliti da su on ili ona odgovorni za ono što se dogodilo.
Općenito govoreći, stručnjaci za mentalno zdravlje promatraju krivnju preživjelih kao psihološki mehanizam koji bi neki pojedinci mogli koristiti kako bi im pomogli da se nose s tim događajem. To bi moglo djelovati kao način da se spriječi da iskustvo postane besmisleno. Krivnja preživjelih može poslužiti i kao metoda kažnjavanja preživjelih za preživljavanje i kao obrana od osjećaja bespomoćnosti.
U početku su stručnjaci za mentalno zdravlje smatrali krivnju preživjelih kao specifičan poremećaj, ali je postala prepoznata kao važan simptom ili znak upozorenja prisutnosti posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Često se smatra da se ovaj oblik krivnje događa samo ljudima koji prežive iskustvo opasno po život, poput epidemije, nesreće, prirodne katastrofe ili borbe. U stvari, međutim, osjećaj krivnje preživjelih može se dogoditi i osobama koje primaju transplantaciju organa, proživljavaju smanjenje broja zaposlenih kada su suradnici otpušteni, moraju se nositi sa samoubojstvom prijatelja ili člana obitelji ili nekim drugim teškim iskustvom, ali ne nužno po život opasni, događaji.
Ljudima koji se nose s osjećajem krivnje preživjelih moglo bi imati koristi od savjetovanja sa savjetnikom ili psihologom koji je prošao obuku za terapiju tuge. Možda bi im bilo od pomoći razgovarati s prijateljima ili članovima obitelji kako bi smanjili osjećaj bespomoćnosti ili povlačenja. Povratak dnevnim rutinama što je prije moguće može također početi vraćati osjećaj normalnosti i vlastite vrijednosti.