Naracija u drugom licu je priča napisana u drugom licu. Odnosno, pripovjedač je opisan zamjenicom u drugom licu “ti”, a ne uobičajenim “ja” u narativima u prvom licu ili “on/ona/oni” u pisanju u trećem licu. To ima učinak privlačenja čitatelja, djelomično zato što se čini da se pisac obraća čitatelju izravno, a djelomično zato što je priča u drugom licu tako neobična. Iako rijetke, narative u drugom licu koristilo je nekoliko prestižnih pisaca, uglavnom u modernoj i postmodernoj književnosti.
Naracija u prvom licu, u kojoj se čini da autor opisuje događaje kojima je osobno svjedočio, stoljećima se koristi u književnosti. Istaknuti primjeri su Chaucerove Canterburyjske priče i Huckleberry Finn Marka Twaina. Treća osoba je daleko najčešći narativni glas i za fikciju i za nefikciju, jer omogućuje autoru da opiše bilo koji aspekt priče, čak i one događaje koji bi bili skriveni od stvarnog sudionika. Ova tehnika se ponekad naziva sveznajućom ili objektivnom točkom gledišta. Čitateljima su ti formati toliko poznati da će ih obično prihvatiti bez oklijevanja kada započinju priču.
Naracija u drugom licu, naprotiv, upozorava čitatelja da se događa nešto neobično. To je jedan od razloga zašto se često prezire; mnogi pisci radije izbjegavaju tehnike koje privlače pozornost na sebe, jer se one mogu smatrati odvraćanjem pažnje od priče. Međutim, u dugotrajnim pripovijestima kao što su romani i kratke priče, čitatelj će se brzo naviknuti na stil i nastaviti kao da se radi o pripovijedanju u prvom licu. U većini slučajeva čitatelji nisu pozvani da se zapravo smatraju sudionicima priče, iako postoje neke iznimke.
U seriji dječjih knjiga Odaberi svoju avanturu objavljenoj 1980-ih i 1990-ih, mladi čitatelji bili su pozvani da režiraju radnju priče. Učinili su to odabirom radnji koje će poduzeti u ključnim točkama, a zatim čitanjem poglavlja koja su odgovarala rezultatima. Popularna serija bila je pionir žanra interaktivne fikcije, koja se od tada pojavljuje u računalnim igrama i DVD-ima te na internetu. Magični realistički autor Italo Calvino zauzeo je drugačiji pristup u svom eksperimentalnom romanu Ako u zimskoj noći putnik. Neparna poglavlja opisuju čitateljeve pokušaje čitanja različitih romana, koji su prikazani u parnim poglavljima knjige.
Naraciju u drugom licu koristili su drugi inventivni autori moderne ere, uključujući Williama Faulknera, Thomasa Pynchona i Margaret Atwood. Možda najpoznatiji primjer je bestseler Jaya McInerneyja Bright Lights, Big City, koji istražuje avanture neimenovanog lika na klupskoj sceni New Yorka. Tom Robbins razigrano je upotrijebio naraciju u drugom licu u svom romanu Napola zaspao u žabnjoj pidžami iz 1994. U svojoj kratkoj priči “Just Another Perfect Day” autor znanstvene fantastike John Varley koristi ovu tehniku kako bi opisao učinke invazije vanzemaljaca. Priča je predstavljena kao dugo pismo glavnom junaku koji ima katastrofalan gubitak pamćenja i ne može se sjetiti invazije.