U engleskoj gramatici, prijedložni glagol se sastoji od glagola i prijedloga. Na primjer, u izrazu “waiting for” riječ “waiting” je glagol, a riječ “for” je prijedlog. Uz propozicijske glagole, postoje i druge vrste glagola s više riječi, koji su također poznati kao frazni glagoli. Glagoli s prijedlozima također se smatraju idiomatskim izrazima, što znači da riječi koje čine glagole imaju različita doslovna značenja odvojeno od onih u kombinaciji. Konačno, da bi se glagoli s više riječi uistinu smatrali prijedložnim glagolima, imenica ili zamjenica moraju slijediti prijedlog.
Postoje mnoge vrste glagola s više riječi i može biti teško razlikovati ih. Jedan od načina da se prepozna da je glagol s više riječi prijedložni glagol je razmatranje određenih čimbenika. Za razliku od nekih glagola s više riječi, glagoli s prijedlozima su prijelazni, što znači da imaju izravne objekte. U rečenici “She walked down the street” ulica je izravni objekt, a walked down je prijedložni glagol. Izravni objekt u rečenici “Išao sam voziti” je pogon, dok je prijedloški glagol go for.
Dok se neki frazni glagoli mogu naći na kraju rečenice, to nije slučaj s prijedložnim glagolima jer nakon prijedloga mora biti imenica ili zamjenica. U rečenici “Ona nije htjela skočiti dolje” skočiti dolje je frazni glagol, ali nije prijedložni glagol. Rečenica, “Nije htjela skočiti s drveta”, međutim, sadrži prijedložni glagol. Skok je glagol, from je prijedlog, a “stablo” je imenica koja slijedi nakon prijedloga.
Neki prijelazni frazni glagoli su odvojivi, ali prijedložni glagol je neodvojiv, što znači da rečenica neće imati smisla ako su glagol i prijedlog odvojeni drugim riječima. U rečenici “Sjedila je na stolici” riječ “sjedila” je glagol, a riječ “na” je prijedlog. Kad bi se prijedložni glagol odvojio i rečenica napisana kao: “Sjedila je na stolici”, rečenica više ne bi imala smisla niti bi bila gramatički točna.