Adaptivna komunikacija je oblik komunikacije koji je prilagođen nečijim potrebama i sposobnostima. Osmišljen je kako bi ljudima omogućio komunikaciju s drugima čak i ako se ne mogu uključiti u govornu komunikaciju. Iako su mnogi ljudi najviše upoznati s govornom komunikacijom i najviše joj odgovara, postoji niz razloga zašto to nije uvijek opcija, uključujući kognitivna oštećenja, kongenitalna stanja, ozljede mozga i tako dalje. Pružanje prilagodljive komunikacije ljudima može ih osnažiti i dati im osjećaj neovisnosti.
Jedan od oblika adaptivne komunikacije s kojim ljudi mogu biti upoznati je znakovni jezik, koji koriste osobe koje su gluhe, nagluhe ili nesposobne govoriti. Znakovni jezik koriste i osobe s govornim oštećenjima, kao što su žrtve moždanog udara koje imaju problema s govorom, a također može biti dio komunikacijskog sustava koji koriste osobe s kognitivnim oštećenjima. Netko s teškoćama u razvoju, na primjer, mogao bi integrirati znak u svoju ili njegovu metodu komunikacije.
Drugi oblici adaptivne komunikacije uključuju računalne programe s kojima ljudi mogu komunicirati. Chat, na primjer, je oblik ove vrste komunikacije, kao i računalni programi koji se mogu koristiti za generiranje elektroničkih glasova ili programi koji su vizualne prirode, omogućujući korisnicima da odaberu slike koje predstavljaju koncepte za komunikaciju. Isto tako, komunikacijske knjige, ploče s pismom i tako dalje mogu se koristiti na ovaj način.
Za ljude koji su prepismeni ili nepismeni, adaptivna komunikacija može biti vrlo vrijedna. Ovaj oblik komunikacije također je koristan za osobe s kognitivnim razlikama kojima je govorna komunikacija teško razumljiva, frustrirajuća ili ograničavajuća. Ljudi također mogu osmisliti vlastite komunikacijske sustave, radeći s članovima obitelji, prijateljima i pomoćnicima kako bi razvili sustav koji im odgovara. Sustavi mogu uključivati fizičke geste, znakovni jezik, crtanje, pokazivanje na slike i mnoge druge tehnike.
Učenje adaptivne komunikacije ponekad može biti izazov za ljude koji su navikli na govornu komunikaciju. To može biti teško za ljude koji razvijaju komunikacijsku metodu za kompenzaciju ozljeda i drugih problema koji ometaju govor, te za ljude koji rade kao njegovatelji za ljude koji koriste adaptivnu komunikaciju. Važno je zapamtiti da se sustav može prilagoditi potrebama pojedinca i da odvajanje vremena za stvaranje komunikacijskog sustava može otvoriti vrata ljudima koji imaju problema s komunikacijom. Povijesno gledano, ljudi koji nisu mogli ili nisu htjeli govoriti su često bili marginalizirani od strane društva, ali studije o adaptivnoj komunikaciji pokazale su da će većina ljudi barem pokušati komunicirati kada im je osiguran komunikacijski sustav.