U medicini pojam primarne zdravstvene zaštite ima niz povezanih definicija. Većina ljudi o tome razmišlja u kontekstu liječnika primarne zdravstvene zaštite, liječnika koji pruža zdravstvenu skrb za većinu jednostavnih bolesti i koji obično ima skupinu etabliranih pacijenata. Ovo je način na koji izraz koriste mnoga društva za zdravstveno osiguranje, posebno organizacije za održavanje zdravlja koje očekuju da ljudi imaju ovu vrstu liječnika. To jednostavno može značiti prosječnu i dosljednu njegu istog liječnika, obično liječnika opće prakse tijekom određenog vremenskog razdoblja. Alternativno, izraz se također može primijeniti na određenu razinu skrbi, obično prvu njegu ljudi mogu dobiti osim ako se utvrdi da im je potrebna veća intervencija.
Prve dvije definicije primarne skrbi povezane su. Veliki broj liječnika, medicinskih sestara i liječničkih pomoćnika, osobito u klinikama i liječničkim ordinacijama, brine o odraslima i/ili djeci. Liječe prosječne ili uobičajene bolesti i često obavljaju rutinske tjelesne preglede i preglede. Oni postaju obiteljski liječnici, bez obzira na to zahtijeva li društvo za zdravstveno osiguranje ili ne. S vremenom stručnjak za ovu vrstu skrbi uspostavlja odnose s pacijentima i može se brinuti za njih veći dio života. Oni predstavljaju kontinuitet skrbi i prva su točka kontakta koju osoba ima s medicinskim svijetom ako se razboli.
Mogu postojati različite vrste ljudi koji pružaju primarnu skrb. Liječnici mogu biti pedijatri, opstetričari, internisti i liječnici opće prakse, a sve medicinske sestre ili liječnici koji rade u tim ordinacijama dio su tima primarne zdravstvene zaštite. Jedna stvar koju ti liječnici moraju učiniti jest utvrditi prelazi li razina bolesti kod pacijenta njihovu stručnost. Za one ljude koji imaju HMO, liječnici moraju uputiti specijaliste, ali to je uvijek bila funkcija tih liječnika, čak i kada uputnica nije potrebna za potrebe zdravstvenog osiguranja. Kada pacijent ima kompliciran simptom ili bolest koju bi bolje liječio specijalist, djelatnik primarne zdravstvene zaštite često predlaže posjetu specijalistu.
Ovo je povezano s drugom definicijom primarne zdravstvene zaštite. Rečeno je da bolnice pružaju sekundarnu i tercijarnu skrb. Sekundarna skrb bi se nudila u većini bolnica u zajednici, a tercijarna skrb se obično nudi u vrlo velikim bolnicama koje mogu biti povezane s medicinskim fakultetom ili sveučilištem. Liječnici ponekad mogu utvrditi da primarna skrb nije dovoljna i da je pacijentu potrebna sekundarna ili možda tercijarna skrb (za rjeđe bolesti). Povremeno je hitna pomoć potencijalna primarna ustanova, iako može ponuditi i opsežniju skrb. Često su liječnici primarne medicine ili specijalisti ti koji utvrđuju nužnost hospitalizacije.