Pristranost samoposluživanja je kognitivna pristranost koja nastoji poboljšati ego i samopouzdanje pojedinca, kroz različite procese. Mnogi ljudi pokazuju ovu pristranost na nekoj ili drugoj razini, budući da većina ljudi ima želju biti uspješni, jaki pojedinci. Svjesnost procesa iza toga može pomoći osobi da ocijeni svoju izvedbu i kritičnije napreduje, a omogućit će osobi da koristi stvari poput neuspjeha kao iskustva učenja.
Klasičan primjer pristranosti samoposluživanja je sklonost ljudi da uspjeh pripisuju svojoj osobnosti, a neuspjeh vanjskim čimbenicima. Na taj način ljudi sebi pripisuju zasluge za dobro, što im povećava samopouzdanje i izgovaraju odgovornost za neuspjehe. Na primjer, ako osoba položi vozački ispit iz prvog pokušaja, mogla bi reći da je to zbog činjenice da je vrijedno učila i da je dobar vozač. Međutim, ako padne na testu, mogla bi okriviti ispitivača, auto ili vremenske prilike, umjesto da prizna da nije pokazala sigurne i učinkovite vozačke vještine.
Drugi aspekt ove pristranosti je sklonost tumačenju nejasnih informacija na povoljan način. Na primjer, ako instruktor za predmet kaže da su “samo dvije osobe dobile As na finalu”, student može pretpostaviti da je jedna od tih osoba on sam. Mnogi ljudi također pokazuju sustavnu pristranost; sustavna pristranost uključuje osobno uvjerenje da ljudi rade bolje u područjima koja su važna za njihovo samopoštovanje. Na primjer, netko tko želi postati liječnik mogao bi vjerovati da su njegove ili njezine biološke vještine bolje od prosječne osobe.
Sklonost naglašavanju uspjeha i minimiziranju neuspjeha može biti vrlo opasna. Usredotočujući se samo na uspjeh, ljudi ne mogu učiti iz svojih neuspjeha. U gornjem primjeru vozačkog ispita, na primjer, student bi mogao priznati da nije pao zbog nesavršenih vozačkih vještina. Ovo priznanje omogućilo bi joj da od ispitivača zatraži prijedloge u područjima koja treba poboljšati, kako bi mogla proučiti te slabe točke i proći test iz drugog pokušaja.
Pristranost samoposluživanja također može dovesti do situacije koja se naziva samohendikepiranje. Uzimajući primjer vozačkog ispita korak dalje, ako se nekome rutinski kaže da će vjerojatno pasti prvi put, student bi mogao učiti i vježbati manje, tako da bi za svoj neuspjeh mogla okriviti situacijske čimbenike poput nedostatka vježbe. Kada se netko upusti u samohendikep, on ili ona mogu tražiti sigurne situacije u kojima je uspjeh zajamčen, umjesto da se trudi da bude bolji i povremeno riskira neuspjeh.