Također poznat kao nejavna ponuda, privatni plasman je pristup prodaje vrijednosnih papira nekoj vrsti institucionalnog ulagača, bez ponude tih vrijednosnih papira na prodaju ulagačima općenito. Korištenje ove vrste strategije uobičajeno je u Sjedinjenim Državama, gdje propisi koje je postavila Komisija za vrijednosne papire pomažu u definiranju procesa prodaje serije vrijednosnih papira na ovaj način. Dok se pojam privatnog plasmana češće koristi u Sjedinjenim Državama, opći koncept nalazi se u investicijskim krugovima diljem svijeta.
Jedna od karakterističnih karakteristika privatnog plasmana je da ti privatni ulagači moraju biti institucije, a ne pojedinci. To znači da banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi i drugi registrirani subjekti mogu slobodno sudjelovati u ovoj vrsti prodaje. Raspon vrijednosnih papira koji se mogu ponuditi u nejavnoj ponudi varira od dionica običnih ili povlaštenih dionica, zadužnica i izdavanja obveznica.
Važno je napomenuti da je ova vrsta nejavne ponude uobičajen pristup ulaganju u gotovo svim zemljama svijeta. Proces omogućuje generiranje povrata koji pomažu da institucija ostane solventna i sposobna pružati stalnu podršku svojim klijentima ili članovima. Na primjer, banke se bave privatnim plasmanom kao sredstvom generiranja povrata na sredstva štediša, što zauzvrat povećava sigurnost tih depozita.
U Sjedinjenim Državama, kao iu nizu drugih zemalja, vrijednosni papiri dobiveni privatnim plasmanom ne moraju nužno biti registrirani kod državne regulatorne agencije. To je obično točno kada nema namjere preprodaje stečenih vrijednosnih papira privatnim ulagačima. Ako je namjera steći vrijednosne papire i ponuditi ih na prodaju u relativno kratkom vremenskom razdoblju, mnoge zemlje zahtijevaju da se stjecanje registrira, koristeći iste opće procedure koje slijede svi vrijednosni papiri koji su uključeni u inicijalnu javnu ponudu.
Potreba za reguliranjem privatnog plasmana odavno je shvaćena u financijskom svijetu. Zakoni u Sjedinjenim Državama poput Zakona o vrijednosnim papirima iz 1933. pružaju okvir za kontinuirano stvaranje pravila i propisa koje podržava i provodi Komisija za vrijednosne papire u toj zemlji. Stvaranjem standarda i specifičnih procesa u kojima može doći do privatnog plasmana, minimizira se mogućnost neetičkog i eventualno ilegalnog trgovanja vrijednosnim papirima. Iz ove perspektive, reguliranje procesa privatnog plasmana pomaže da se investicijska tržišta održe donekle stabilna, a istovremeno štiti prava svih ulagača, pojedinačnih i institucionalnih.