Privatni sektor je onaj dio nacionalnog gospodarstva koji nije pod kontrolom vlade. Obuhvaća sva profitna i neprofitna poduzeća i obračunava sve gospodarske aktivnosti koje nije pokrenula država, kao što su izgradnja tvornica i drugih zgrada, kupnja sirovina koje će se pretvoriti u gotovu robu i plaće i plaće isplaćene radnicima. Drugi dio nacionalnog gospodarstva je javni sektor, koji je dio gospodarstva pod kontrolom vlade, uključujući stvari kao što su plaće zaposlenima, izgradnja državnih zgrada ili kupnja oružja, vozila i uniformi za svoju vojsku .
Malo modernih gospodarstava, međutim, ima privatni sektor koji djeluje isključivo u vlastitim interesima, prvenstveno motiviran profitom ili misijom. Većina vlada utječe na djelovanje svog privatnog sektora, bilo izravno ili neizravno, putem propisa kao što su sigurnosni zahtjevi i financijski mandati, kao što su zakoni o plaćama i satu. Teško je s ikakvom preciznošću reći koje bi radnje privatni sektor poduzeo bez ovog državnog utjecaja, ali je netočno sugerirati da je njihovo ponašanje, zapravo, potpuno privatno. Dakle, kada se analiziraju moderna gospodarstva, lako je razlikovati javni i privatni sektor, ali je teže razlikovati to dvoje kada se analiziraju radnje tih privatnih sektora. Na primjer, na naknadu od strane privatnih poduzeća utječu državni zakoni o plaćama i radnom satu, tako da se iznosi plaća i plaća ne određuju isključivo na temelju diskrecije privatnog sektora.
Značajan utjecaj vlade u privatnom sektoru relativno je noviji fenomen. U Sjedinjenim Državama, ozbiljno je počelo početkom 20. stoljeća, uglavnom kao odgovor na ono što se smatralo ekscesima neobuzdanog kapitalizma tijekom industrijske revolucije. Donošenje zakona koji kontrolira dječji rad, regulira industriju hrane i lijekova, te propisuje standarde sati i plaća, sve je to imalo dramatičan utjecaj na djelovanje privatnog sektora. Suvremeno zakonodavstvo ažuriralo je te ranije propise, ali i nalagalo dodatne aktivnosti poslodavca, kao što su specifične radnje u zaštiti sigurnosti i zdravlja zaposlenika te praćenje rezultata.
Utjecaj vlade u privatnom sektoru neki smatraju korisnim jer je često orijentiran na postizanje društveno poželjnih ciljeva, poput stabilnih obitelji i sigurnog prijevoza. Neki politički modeli zapravo promiču potpunu državnu kontrolu nad cjelokupnim gospodarstvom, potpuno istiskujući privatni sektor. Dva najzapaženija pokušaja da se to učini dogodila su se u 20. stoljeću u Sovjetskom Savezu i Kini, dvije velike komunističke nacije.
Sovjetski Savez, prva nacija koja je pokušala uspostaviti sveobuhvatnu zapovjednu ekonomiju, nacionalizirao je sva poduzeća nakon svoje revolucije 1917. godine. Sama veličina agrarne nacije dala joj je zamah dok se pokušavala transformirati u jako industrijaliziranu naciju, a gospodarstvo je raslo pod centraliziranom kontrolom. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, kada je industrijalizacija bila potpuna koliko je praktična, procesom ekonomskog odlučivanja dominirali su političari i politička ideologija, a ne ekonomska nužnost, što je dovelo do stalnog pogoršanja gospodarstva sve do sloma vlade u 1991. godine.
Kruta kineska vladina kontrola nad svojim gospodarstvom, koja je započela kada je Narodna Republika Kina osnovana 1949., popuštena je 1978. kao odgovor na stagnirajuću zapovjednu ekonomiju obilježenu neučinkovitošću i korupcijom. Vlada je dopustila osnivanje samostalnih poduzetnika i malih poduzeća. Popuštanje ograničenja se nastavilo i do 2010. kinesko gospodarstvo proširilo se do točke 90 puta veće nego 1977. Iako je vlada ostala kao dominantni čimbenik u nekim industrijama, kao što su teška proizvodnja i energija, usvojila je mnogi kapitalistički principi upravljanja. Ekspanzija kineskog privatnog sektora bila je pokretačka snaga u neviđenom rastu njenog gospodarstva.
Ovi eksperimenti, koji su utjecali na živote milijardi ljudi, jasno su pokazali da je privatni sektor ključan za uspjeh gospodarstva. Međutim, neregulirani privatni sektor, kakav je viđen tijekom američke industrijske revolucije, naširoko se percipira kao štetan za ljude i u konačnici za društvo u cjelini. Dakle, povijesno gledano, najuspješnije moderne ekonomije su one koje imaju jak, ali reguliran privatni sektor.