U zakonu, privilegirana komunikacija može imati neznatno različite pravne definicije ovisno o regiji u kojoj osoba živi. Općenito, privilegirana komunikacija je povjerljivi razgovor između dvije osobe u kojem osoba koja prima informacije od nekoga drugog ne može ih prenijeti ili svjedočiti u sudskom okruženju.
Jedna vrsta privilegirane komunikacije postoji između odvjetnika i njegovog klijenta. Iako bi klijent mogao sam sebe inkriminirati tijekom povlaštene komunikacije odvjetnik-klijent, odvjetniku se može zabraniti dijeljenje informacija s trećom stranom. Ova privilegija, međutim, nije apsolutna. Odvjetnik ne smije biti povezan s klijentom za kojeg zna da je lagao na klupi. Ako je odvjetnik zabrinut da bi se to moglo dogoditi, možda će morati predati slučaj nekom drugom ili, što je češće vjerojatno, uvjeriti klijenta da ne svjedoči. Kao rezultat toga, odvjetnici često govore svojim klijentima da ne razgovaraju o krivnji ili nevinosti kako bi izbjegli ovaj scenarij. Osim toga, privilegija se ne proteže na komunikaciju između klijenta i odvjetnika koja ima veze s budućim počinjenjem kaznenog djela; ako je klijent obavijestio odvjetnika da će se počiniti kazneno djelo, od odvjetnika se obično traži da te informacije otkrije nadležnim tijelima.
Druga uobičajena vrsta privilegirane komunikacije postoji između pacijenta i liječnika. Privilegija pacijent-liječnik ili pacijent-terapeut obično sprječava liječnika ili psihologa da otkrije povjerljivu komunikaciju o pacijentu na ili izvan suda. Međutim, kao i privilegija odvjetnik-klijent, privilegija liječnik-pacijent nije apsolutna. Liječnici i terapeuti općenito su ovlašteni otkriti inače privilegirane informacije ako je ta osoba ili druga osoba u fizičkoj opasnosti.
Postoje dvije vrste privilegija muž-žena – imunitet supružnika i bračna komunikacija. Imunitet supružnika ima veze s privilegijom da ne svjedoči protiv supružnika u kaznenom predmetu, a povlastica bračne komunikacije ima veze sa zaštitom svake komunikacije između bračnih drugova u svrhu građanskih ili kaznenih predmeta. Ove privilegije mogu biti zbunjujuće kada jedan supružnik počini zločin protiv svog supružnika, što se nužno može odreći te privilegije. Ako supružnik počini zločin izvan braka i prizna ga drugom supružniku, obično se zadržava privilegija.
Posljednja glavna kategorija privilegija je svećeničko-pokajnička povlastica. Komunikacija upućena pripadniku klera — bilo da se radi o imamu, rabinu, svećeniku ili ministrantu — u svojstvu duhovnog savjetnika je privilegirana zapravo je pravilo običajnog prava. Povlastica se proteže na svaku osobu koja u vrijeme komunikacije djeluje kao duhovni savjetnik i vrlo je slična privilegiji odvjetnik-klijent.
Američki pravni sustav obično navodi dva razloga zašto uopće postoji povlaštena komunikacija – u praktične svrhe i za poticanje određenih odnosa. Argument o praktičnosti proizašao je iz toga što svećenici nisu htjeli otkriti informacije o pokorniku ako je to značilo da će pokornik biti osuđen na smrtnu kaznu jer su svećenici obično protiv smrtne kazne. Osim toga, sudovi primjećuju društvenu svrhu te privilegije – bez nje ljudi možda ne traže potrebnu liječničku pomoć ili zadržavaju kritične informacije koje bi odvjetnik trebao da pruži najuvjerljiviji slučaj za svog klijenta. Budući da se zakoni mogu razlikovati među jurisdikcijama, još uvijek je važno da ljudi razumiju je li razgovor koji vode doista privilegiran.