Prizemne papige su male, ugrožene ptice koje žive u gustom raslinju i rijetko se viđaju. Postoje dvije vrste zemljanih papiga – istočna i zapadna. Zapadna prizemna papiga živi u pustinji uz obalu zapadne Australije, dok istočna prizemna papiga, koja se također naziva i papiga od pustoške trave ili močvarna papiga, nalazi se prvenstveno u australskim državama Victoria, Queensland i Novi Južni Wales, iako jedna podvrsta živi u Tasmanija.
Zapadna sorta preferira vrištine na bijelom pijesku s raznim biljkama. Ptica je duga oko 11 inča (28 centimetara) i obično ostaje skrivena u vegetaciji, iako će letjeti nisko na tlo u cik-cak uzorku oko 300 stopa (91.4 metra) ako se preplaši. Ova žuto-zelena ptica ima svijetlo žuti trbuh; hrani se sjemenkama, lišćem i cvijećem; a zove samo u sumrak ili zoru uz visoke zvižduke.
Istočna prizemna papiga također je duga oko 11 centimetara i uglavnom jede sjemenke. Ima žutozeleno perje s tamnim prugama na trbuhu i repu. Živi u močvarnim ravnicama gdje nema drveća, u gredicama trske koje imaju nisko grmlje ili u travi pupoljaka. Ako se uplaši, papiga će pokušati pobjeći umjesto letjeti ili će preletjeti kratku udaljenost prije nego što pobjegne u novo skrovište.
Obje vrste mljevenih papiga gnijezde se u zemlji. Istočna prizemna papiga gradi gnijezdo u tlu koje je od 6 do 7 inča (15 do 18 centimetara) u prečniku i od 1 do 2 inča (2 do 5 centimetara)) duboko; obično je obložena lišćem, travom i grančicama. Obično se polažu tri ili četiri jaja odjednom, a mužjak hrani ženku dok ona izleže jaja i hrani mlade nakon što se jaja izlegu. O navikama gniježđenja zapadne zemaljske papige ne zna se puno. Posljednje zabilježeno viđenje gnijezda bilo je 1913. godine i to je udubljenje pronađeno ukopano u tlu ispod bodljikave vegetacije.
Zapadne i istočne prizemne papige smatraju se ugroženima. Od istočne prizemne papige ostalo je oko 4,000 ptica koje se razmnožavaju, iako je ta vrsta već izumrla u Južnoj Australiji. Ostalo je samo 110 poznatih zapadnih zemaljskih papiga, od kojih većina živi u Nacionalnom parku Cape Arid u zapadnoj Australiji. Predatori koji su uvedeni u Australiju, poput crvene lisice i divljih mačaka, uvelike su smanjili broj ptica. Utjecali su i vatra i prodor ljudi na područja ptica.