Pro-rečenice su kratke fraze u kojima pojedinačne riječi zauzimaju mjesto potpunije rečenice. Stručnjaci ove primjere jezika nazivaju “anaforičnim”, što znači da se odnose na druge elemente jezika. Pro-rečenice su iznimno korisne za bržu komunikaciju bez smanjenja značenja.
Razumijevanje pro-rečenice počinje s nekim osnovnim primjerima koji su najčešći u engleskom jeziku. Najosnovnije od njih su riječi “da” i “ne”. To su dvije evidentne pro-rečenice koje su proizvele svoju jedinstvenu kategoriju jezika. Na primjer, govornici ili pisci engleskog jezika mogu govoriti o “da ili ne pitanjima”, što su pitanja koja zahtijevaju samo da ili ne kao dovoljan odgovor, ali gdje se duži odgovor podrazumijeva korištenjem jedne riječi.
Još jedan uobičajen primjer pro-rečenice je riječ “u redu”. Ova pojedinačna riječ označava pristanak, ali je općenito korisna u potvrđivanju dužih izjava. Ovo je izvrstan primjer kako funkcionira pro-rečenica. Na primjer, ako netko nekom drugom kaže: “Želiš li ići u trgovinu?” pojedinac može odgovoriti: “da, želim ići u trgovinu” ili jednostavno “u redu”. Ovdje činjenica da riječ “u redu” može učinkovito značiti cijelu frazu “Da, želim ići u trgovinu”, znači da bi je lingvistički stručnjaci klasificirali kao pro-rečenicu.
Proučavanje pro-rečenice dio je razumijevanja složenosti i relativnosti jezika. Pokazuje nam kako neke od najčešćih riječi i izraza u jeziku mogu predstavljati mnogo složenije i raznolikije izjave ili ideje. U mnogim slučajevima, pro-rečenice mogu čak i zamijeniti mnogo duže rečenice koje sadrže više klauzula. To je možda najočitije u jednostavnom odgovoru na vjenčanje: “Da.” Suditelj može govoriti duge monologe s mnogo različitih klauzula, ali jednostavan odgovor od dvije riječi potvrđuje cijeli prethodni govor.
Jedan problem s pro-rečenicama je interpunkcija. Pojedinci često nisu sigurni kako interpunkirati vezu između pro-rečenice i prethodne potvrđujuće rečenice. Na primjer, ako netko kaže, “u redu, hoću”, to se često može napisati, kao što je ovdje slučaj, sa zarezom. Međutim, u dijalogu netko to može napisati na sljedeći način: “u redu… hoću.” Upotreba trotočke može ukazivati na to da je osoba koja odgovara napravila pauzu između prve riječi i fraze s dvije sljedeće riječi. Postoji mnogo opcija za interpunkciju ovih vrsta rečenica koje se razlikuju ovisno o stilu jezika koji se koristi.