Proces izmjene i dopune Ustava SAD-a sredstvo je pomoću kojeg ljudi mogu promijeniti temeljnu povelju svoje vlade. Sam proces je opisan u članku V, i čini se vrlo jednostavnim. U vremenu od donošenja Ustava, međutim, mijenjan je samo 27 puta. Kad se uzme u obzir da je prvih 10 amandmana masovno doneseno kao Zakon o pravima, to znači da je Ustav doista uspješno mijenjan samo 17 puta, iako je predloženo tisuće amandmana.
Članak V. Ustava propisuje proces izmjene i dopune u 143 riječi, sve u jednoj rečenici. Amandman može predložiti bilo koji dom Kongresa. Ako prođe oba doma dvotrećinskom većinom, stavlja se na ratifikaciju državama. Kongres može odrediti da zakonodavna tijela država glasaju o amandmanima ili ih može naložiti da održe kongrese naroda u svrhu ratifikacije. Ako tri četvrtine država ratificira amandman, on se donosi i postaje sastavni dio Ustava.
Alternativni postupak također je predviđen člankom V, koji zahtijeva da Kongres sazove konvenciju za razmatranje amandmana na zahtjev dvije trećine zakonodavnih tijela država. Amandmani proizvedeni takvom konvencijom tada bi bili stavljeni na ratifikaciju državama, točno kao da ih je izradio sam Kongres. Poput onih koje je predložio Kongres, ako ih ratificira tri četvrtine država, one bi postale dio Ustava.
Kada je Ustav prvi put predložen i raspravljano o njemu, jedna od općenitih zabrinutosti bila je da se bavio moći i ovlasti vlade i njezinih grana, ali je učinio malo da izrazi ili obrani prava naroda. U to je vrijeme dokument bio na razmatranju u svakoj državi za ratifikaciju i odlučeno je da bi pokušaj njegove izmjene tijekom tog procesa zamutio vodu. Umjesto toga, predloženo je da se dopusti da ga države ratificiraju kako je napisano i da se dopusti izmjene koje definiraju i brane prava ljudi da se u njega izmijene.
Nakon što je Rhode Island postao 13. država koja je ratificirala novi ustav, James Madison je predložio set od 12 amandmana. Jedan, kojim je uspostavljena formula za raspodjelu zastupljenosti u Domu, nikada nije ratificiran. Drugi, koji je ograničio mogućnost Kongresa da sebi odobri povećanje plaća, ratificiran je 1992., više od 200 godina nakon što je poslan državama na ratifikaciju. Ostalih 10 amandmana ratificirano je u prosincu 1791. i postali su poznati pod zajedničkim imenom Bill of Rights.
11. i 12. amandman bavili su se suvremenim pitanjima suvereniteta država i izbora potpredsjednika, nakon čega nisu usvojeni niti jedan amandman do neposredno nakon građanskog rata. To ne svjedoči nužno o savršenstvu Ustava, već o poteškoćama njegove izmjene. Zapravo, to je ono što su stvaratelji namjeravali – osnovni zakon zemlje, smatrali su, ne bi trebao biti podložan promjeni prolaznim hirom bilo koje grupe koja je uspjela dobiti podršku javnosti za svoje stavove. Iz tog razloga, svi amandmani moraju biti predstavljeni svim državnim zakonodavnim tijelima na razmatranje, a moraju ih odobriti tri četvrtine, ili ukupno 38 država, radi ratifikacije.
Jedna od zanimljivosti procesa amandmana je da uključuje samo zakonodavna tijela nacionalne vlade i država. Ni predsjednica, ni itko od guvernera država, niti bilo tko iz pravosuđa nemaju veze s procesom. To je u skladu sa željama kreatora. Kao što je sam Ustav uspostavili “mi narod”, tako i bilo kakve promjene mogu provoditi samo isti ljudi, bez vodstva ili uplitanja drugih grana vlasti.