Proces percepcije se općenito opisuje kao način na koji živa bića uzimaju senzorni unos i pridaju mu značenje u svojim umovima kako bi se mogla poduzeti svrhovito djelovanje kao odgovor na podražaje. Što se tiče ljudskih bića, to znači da našu svjesnost i interakciju s ljudima i predmetima u našem okruženju prvo moraju iskusiti pet osjetila u nekom ili onom obliku prije nego što se može donijeti sud o tome što ta iskustva znače. Iako psihologija navodi da svi pojedinci mogu vidjeti svijet u drugačijem svjetlu, važan aspekt procesa percepcije je odabir. Velik dio onoga što osjetila doživljavaju mora se isključiti kako bi um mogao organizirati važan senzorni unos i interpretirati ga za smisleno djelovanje. U završnoj je fazi procesa percepcije, odnosno interpretacije, gdje pojedinci najizravnije pokazuju svoje subjektivne poglede na svijet oko sebe.
Iako se smatra da proces percepcije općenito ima tri stupnja, moguće je proširiti ga na pet, posebno kada su u pitanju ljudska bića. Percepcija se općenito smatra kontinuumom iskustva u kojem se odabir senzornih inputa prvo dovodi do svjesne svijesti, zatim se organizira na neki način, a zatim tumači. Sva živa bića prolaze kroz ovaj osnovni proces percepcije u ovom ili onom stupnju kao elaboriranija definicija ponašanja živih bića podražaj i odgovora.
Napredniji oblici života, međutim, također imaju razdoblja razmišljanja i prilagodbe koji se pridodaju završnoj fazi interpretacije. Samo mjerenje percepcije može se temeljiti na sposobnosti organizma da pohranjuje sjećanja na prošla iskustva i mijenja interpretaciju sličnih događaja kako se pojave. To, dakle, može dovesti do promjena u ponašajnom odgovoru gdje se proces percepcije kontinuirano ažurira i rafinira korištenjem trenutnih iskustava učenja i sjećanja istovremeno.
Vrste percepcije koje se razlikuju između nižih oblika života i onih koji su neposredno svjesni vlastitog postojanja mogu varirati ovisno o procesu percepcije koji ima element gestalt teorije. Gestalt teorija je nastala u Njemačkoj sredinom 1900-ih kao rezultat istraživanja tri njemačka psihologa, no među njima ju je Max Wertheimer kategorizirao kao definiranje prirode ljudske percepcije 1924. Gestalt teorije percepcije fokusiraju se na ideju da ponašanje cijelog sustava, ili individualnog uma, nije izravno određeno niti kontrolirano podražajima koji se mogu klasificirati ili organizirati u zasebne komponente.
Gdje se gestalt teorija razlikuje od klasične psihologije u definiranju procesa percepcije može se ilustrirati primjerom glazbene partiture. Standardni psihološki pogledi na proces percepcije govore nam da osoba svjesno odabire svaku pojedinačnu notu glazbene skladbe u svom umu kako se čuje, organizira je, a zatim interpretira kao prepoznatljivu pjesmu. Proces percepcije Gestalt teorije umjesto toga navodi da ljudski um čuje cjelokupnu glazbenu kompoziciju u cjelini, čak i ako su njezini dijelovi prigušeni ili nedostaju. Proces percepcije se stoga može promatrati kao onaj u kojem um doživljava cjelokupnost stvarnosti, a zatim je, ako je potrebno, razbija na zasebne dijelove, ili gdje sastavlja točke podražaja u svom okruženju u subjektivno značenje za ono što svijet oko sebe zapravo jest.