Program identifikacije korisnika nastoji smanjiti i boriti se protiv financiranja terorizma i pranja novca zahtijevajući od financijskih institucija da provjere identitet klijenata prije otvaranja novih računa. Program je dio Zakona o ujedinjenju i jačanju Amerike pružanjem odgovarajućih alata za presretanje i ometanje terorizma (USA PATRIOT), koji je potpisan u listopadu 2001. Prema programu, financijske institucije dužne su prikupiti i provjeriti identitete klijenata koji otvore nove račune nakon listopada 2003. Od institucije se također može zahtijevati da usporedi identitet korisnika s popisom terorista ili osumnjičenih terorista koji je dostavila vlada. Program identifikacije kupaca ne odnosi se na određene kupce, kao što su vladine agencije ili tvrtke kojima se javno trguje, a koje su u nadležnosti Komisije za vrijednosne papire (SEC).
Financijske institucije potrebne za sudjelovanje u programu identifikacije klijenata nisu ograničene na banke. Uz banke, neke institucije koje su potrebne za sudjelovanje su osiguravajuća društva, kreditne unije, trustovi te štedni i zajmovi. Zauzvrat, pojam “kupac” ne odnosi se samo na pojedinca. Kupac se definira kao pravna osoba, a definicija pravne osobe može se proširiti na grupe kao i na pojedince. Na primjer, korporacija, trust i nekretnina smatraju se kupcima prema pravnoj definiciji.
Količina informacija potrebnih za provjeru identiteta korisnika u okviru programa identifikacije korisnika ovisi o veličini i opsegu institucije. Međutim, postoji minimalna količina podataka koju treba prikupiti. Prema programu, financijska institucija mora prikupiti ime, fizičku adresu, datum rođenja i identifikacijski broj poreznog obveznika prije otvaranja računa. Na primjer, osoba koja otvara račun, otvara kredit ili otvara sef, morala bi pružiti odgovarajuće informacije koje zahtijeva program identifikacije korisnika. Osim toga, morao bi dati sve dodatne informacije koje institucija smatra potrebnima za provjeru identiteta.
Postojeći klijent ne mora dati takve informacije sve dok banka ima razumno uvjerenje da zna tko je ta osoba. Osim toga, osoba koja ne uspostavi trajni odnos s bankom ne mora dati takve podatke. Osoba koja unovčava ček, kupuje novčanu uplatnicu ili kupuje blagajnički ček ne mora dati takve podatke u okviru programa jer te transakcije ne čine trajni odnos. Međutim, postoje slučajevi kada institucija može zatražiti identifikaciju prije pružanja ovih usluga. U takvim slučajevima institucije, a ne program identifikacije korisnika, zahtijevaju informacije.