Prolazni tikovni poremećaj uobičajena je bolest u djetinjstvu. Karakteriziraju ga nekontrolirani, suptilni trzaji mišića ili vokalni zvukovi kao što su gunđanje ili klikovi. Stanje je obično kratkotrajno, traje manje od jedne godine. Ne postoji lijek za prolazni tikovni poremećaj, a većina liječnika jednostavno potiče roditelje da izbjegavaju skretanje pozornosti na problem i čekaju da se simptomi sami poprave. Mogu se razmotriti bihevioralna terapija i lijekovi ako tikovi djeteta postanu dovoljno jaki da utječu na život u školi i kući.
Točni uzroci prolaznog poremećaja tikova nisu dobro shvaćeni. Čini se da simptomi mogu biti i fiziološke i psihološke prirode. Poput ozbiljnijih poremećaja tikova, kao što je Touretteov sindrom, dijete može imati blagi defekt mozga ili kemijski nedostatak koji uzrokuje neuobičajenu električnu aktivnost. Kao rezultat toga, središnji živčani sustav može izazvati sporadične grčeve mišića. Čini se da čimbenici okoliša kao što su stres i umor pogoršavaju tikove kod mnogih pacijenata, što ukazuje na psihološku povezanost s problemom.
Svaki slučaj prolaznog poremećaja tikova je drugačiji. Neka djeca imaju samo jednu vrstu tikova, kao što je poriv za treptanjem jednim okom ili cvokotanje usnama. Drugi doživljavaju više tikova koji se javljaju u isto vrijeme ili uzastopce. Uobičajeni tikovi na licu uključuju pravljenje grimase, isplaženje jezika i širenje nosnica. Dijete također može stisnuti šake, udarati, podići jednu ruku ili slegnuti ramenima. Mogu se pojaviti i glasovi poput frktanja, grcanja ili šištanja.
U većini slučajeva, simptomi prolaznog tikovnog poremećaja su jedva uočljivi i ne utječu ozbiljno na svakodnevni život djeteta. Roditelji koji primjećuju pogoršanje problema trebali bi zakazati posjet liječniku. Liječnik može procijeniti simptome i provesti niz dijagnostičkih testova kako bi vidio jesu li problemi povezani s ozbiljnijim stanjem. Elektroencefalografi, magnetska rezonancija i krvne pretrage pomažu u isključivanju poremećaja napadaja, virusnih infekcija i očitih oštećenja mozga. Ako se ne može pronaći temeljni problem, liječnik općenito zakazuje povremene preglede tijekom godine kako bi vidio hoće li se tikovi početi poboljšavati.
Roditelji, braća i sestre i učitelji mogu pomoći djetetu s prolaznim tikovnim poremećajem jednostavnim ignoriranjem. Skretanje pozornosti na problem, čak i u obliku suosjećanja, može povećati djetetovu svijest i tjeskobu što može uzrokovati pogoršanje simptoma. Ako tikovi postanu česti ili dovoljno ozbiljni da ometaju svakodnevni život, liječnici mogu razmisliti o propisivanju mišićnih relaksatora ili lijekova za smanjenje tjeskobe. Mnoga starija djeca i adolescentni pacijenti imaju koristi od redovitih sastanaka sa savjetnicima koji im mogu pomoći razumjeti poremećaj i naučiti o različitim tehnikama za smanjenje stresa.