Pronalazač činjenica u građanskom ili kaznenom postupku je osoba ili skupina ljudi kojima je dana odgovornost da utvrde odgovor na sva činjenična pitanja – za razliku od pitanja prava – u odlučivanju u predmetu. Obično je to odgovornost dodijeljena poroti u suđenju koja odlučuje o tome kako će se činjenice slučaja primijeniti na zakon koji se odnosi na predmet. Međutim, u sudskom postupku, koji je suđenje u kojem stranke iznose svoje argumente izravno sucu bez nazočne porote, sudac djeluje kao pronalazač činjenica uz svoju tipičnu dužnost donošenja pravnih odluka.
Nalaznik činjenica dužan je odgovoriti na sva činjenična pitanja koja će odrediti kako će se zakon primijeniti na dokaze koje izvode dvije strane. “Pitanja o činjenicama” se razlikuju od “pravnih pitanja” jer se radi o pitanju što se zapravo dogodilo. “Pitanja prava” su pitanja o tome kako će se odgovarajući zakon primijeniti na stranke. Primjer nečega što bi utvrdio pronalazač činjenica je je li stranka A bacila kamen na stranku B prije nego što je stranka B pucala u stranku A. Pravno pitanje o kojem bi sudac tada odlučio s obzirom na tu situaciju je hoće li stranka ili ne B može adekvatno zahtijevati samoobranu s obzirom da je stranka A bacila kamen na stranku B prije nego što je upucao stranku A.
U suđenju s porotom, gdje je porota utvrđivač činjenica, svi argumenti i dokazi bit će predočeni poroti radi utvrđivanja kako su se odvijali događaji koji se odnose na suđenje. Postoje različita pravila prema nadležnostima i vrsti predmeta u pogledu veličine porote, opsega u kojem se njegovi članovi moraju složiti oko toga kako treba odlučivati o činjenicama i tereta dokazivanja koje stranke moraju ispuniti kako bi dokazale određene činjenice. Osim toga, neke regije štite pravo optuženika na suđenje s porotom u kaznenim predmetima, pa se često zahtijeva da porota od kolega optuženika djeluje kao pronalazač činjenica, osim ako se odgovarajuća strana ne odrekne tog prava.
U situacijama u kojima se pravo na porotu kao nalaznika činjenica odriče ili ne zahtijevaju zakoni regije, sudac obično preuzima ulogu pronalazača činjenica. To se naziva suđenje na klupi, a stranke u postupku obično imaju manje teatralnosti. Na primjer, uvodne i završne riječi — koje su alati koje stranke koriste kako bi se dotakle osjećaja porote — općenito se ne daju tijekom suđenja. Umjesto toga, stranke iznose svoje argumente sucu, izvode dokaze i svjedoke, a sudac donosi odgovarajuće činjenične i pravne odluke.