Dokazni tekstovi su korištenje navodnika izvan konteksta za potporu argumenta. U citiranju vjerskih tekstova najčešće se koristi proof-texting, iako se često koriste znanstveni tekstovi. Tehnika je donekle povezana i često se kombinira sa sofizmom, koji koristi iskrivljenu logiku kako bi podržao nelogičnu tvrdnju. Stručnjaci općenito preziru ispisivanje dokaza kao pokušaj zavaravanja lakovjerne publike i često se smatra logičnom zabludom autoritarne pristranosti.
U tipičnom dokaznom tekstu, osoba će koristiti citat, često biblijski stih, kao dokaz za svoj argument. Na primjer, ako je osoba tvrdila da je u redu ne poštivati ograničenja brzine na cestama, mogla bi naglasiti da tekstovi njihove religije kažu da je važan samo Božji zakon, a budući da Bog nije postavio ograničenje brzine, ne postoji razlog da ga slijedite.
Ova vrsta argumenata se često naziva zabluda pozivanja na autoritet. U ovoj uporabi pogrešne logike, argumentator temelji svoj stav na ideji koju je prenio autoritet, kao što je Bog. Većina proof-textinga temelji se na pretpostavljenoj nepogrešivosti svog autoriteta. Drugim riječima, nije važno ima li argument smisla, ako je autoritet rekao, mora biti istinit.
Druga metoda dokaznog teksta je spajanje dva citata iz istog izvora kao uvjerljivog dokaza za argument. U ovom obliku argumentator sugerira da, budući da oba citata potječu iz autoritativnog izvora, oni ne samo da su istiniti, već moraju biti povezani. Na primjer, ako je knjiga započela retkom “Joe se ubio” i završila rekom “i svi su živjeli sretno do kraja života”, proof-texter bi mogao implicirati da su svi živjeli sretno jer se Joe upucao, što nikako nije znači nužan logičan zaključak.
Loša reputacija dokaznog teksta leži u nepoznavanju konteksta. Iako je, naravno, moguće logično izvući argumente i veze iz vjerskih ili znanstvenih tekstova, kontekst citata se često namjerno zanemaruje kako bi se potpomagao argument. Povremeno se može upotrijebiti dokazni tekst izvan konteksta da se argumentira apsolutno obrnuto od izvornog citata. Na primjer, u primjeru “Joe se upucao” čitatelju ostaje možda nepotpuna slika. Ako je stvarna rečenica kontekstualno sarkastična ili ironična, to bi itekako moglo značiti da se Joe nije ubio.
Zagovornici dokaznog teksta sugeriraju da se, zbog svoje nepovoljne reputacije, svaka upotreba tekstualne podrške sada previše lako odbacuje kao inherentno pogrešna. Ova praksa sama po sebi je logička zabluda, koja se obično naziva “zabluda”. Zasigurno je moguće izgraditi logički čvrst argument koristeći tekstualnu potporu iz mjerodavnih izvora, a ova praksa čini osnovu mnogih vjerskih i školskih učenja. Uz odgovarajuću pozornost na kontekst, proof-texting može biti koristan alat u nastavi.