U svijetu računalne znanosti, prenošenje poruka je izraz koji se koristi za identifikaciju vrste komunikacijskog procesa koji se koristi u brojnim različitim procesima, uključujući objektno orijentirano programiranje, međuprocesnu komunikaciju i paralelno računanje. U osnovi, pojam opisuje uredan i učinkovit prijenos informacija između komponenti. Točna formulacija tih informacija razlikuje se od jedne aplikacije do druge, ali prosljeđivanje poruke obično omogućuje da se te informacije lako prepoznaju od strane različitih programa i sinkroniziraju na način koji čini njihovu upotrebu brzom i jednostavnom.
Kako bi prosljeđivanje poruka ispravno funkcioniralo, potrebno je uzeti u obzir nekoliko čimbenika. Jedna ima veze s identificiranjem formata koji se koristi za prijenos. Stvarni oblici poruka mogu biti signali, paketi podataka ili neka vrsta daljinskog okidača koji koristi osnovni jezik koji su sustavi primatelja programirani da prepoznaju. Uz vrstu podataka koji se prenose, prosljeđivanje poruka također uključuje strukturiranje redoslijeda primanja prijenosa, što je faktor koji pomaže u asimilaciji podataka na kraju primatelja.
Prosljeđivanje poruke može koristiti ono što je poznato kao pristup jedan na jedan, što znači da postoji samo jedan primatelj poruke. U ovom scenariju, primatelj asimilira poruku, a zatim može, ali i ne mora, pokrenuti novu poruku koja se prosljeđuje drugom primatelju. Također postoji proces poznat kao jedan-prema-više poruka koji zahtijeva jednu točku podrijetla za pokretanje prijenosa poruke na više odredišta, metoda koja može biti vrlo poželjna ovisno o konstrukciji mreže ili platforme.
Postoji nekoliko različitih pristupa procesu prenošenja poruka. Jedan od najčešćih je poznat kao sinkrono prosljeđivanje poruka. Ovim pristupom, pošiljatelj ili pošiljatelj nastavlja odašiljati poruku sve dok od pošiljatelja ne dobije potvrdu da su podaci dostavljeni i da su u procesu asimilacije. U tom trenutku, pošiljatelj se može isključiti i prijeći na druge zadatke. Ovaj pristup nudi nekoliko prednosti, jer proces slanja poruka ne zahtijeva korištenje bilo koje vrste međuspremnika. Druga prednost je da ako bilo što ometa primanje poruke, ta se situacija obično može pratiti i riješiti u relativno kratkom vremenskom razdoblju, što omogućuje cjelokupnom sustavu da povrati punu učinkovitost bez negativnog utjecaja na druge procese koji su trenutno u tijeku. operacija.