Prostornu ekologiju najbolje možemo opisati kao proučavanje odnosa između krajolika i organizama i životnih oblika unutar tog prostora. Ekolozi već godinama proučavaju kretanje biljnih i životinjskih populacija u odnosu na njihovu okolinu, budući da se kretanje biljaka i životinja unutar krajolika može opisati nekim od prostornih položaja kopnenih struktura. Prostornu ekologiju je možda najlakše opisati s obzirom na biljne populacije, jer se one najlakše proučavaju i na njih najizravnije utječe struktura krajolika.
Struktura krajolika može drastično utjecati na način na koji biljne populacije rastu i kreću se u svom okolišu. Građevine poput šumskih cesta i staza mogle bi pomoći uspostavljanju nekih invazivnih vrsta dugo nakon izgradnje ceste ili staze, zbog promjene raspoloživih resursa ili mehanizma raspršivanja. Šumske ceste osiguravaju otvorenu površinu, veću koncentraciju svjetlosti i povećanu vlažnost tla, dok u isto vrijeme pružaju puteve za usmjereno raspršivanje sjemena putem životinja ili vode. Bez obzira na to uzrokuju li mreže cesta i puteva invazije invazija koje nisu autohtone, razumijevanje i povezivanje učinaka koje linearne strukture staništa, kao što su ceste i staze, mogu imati na invazije biljaka približit će istraživačima mogućnost kontrole budućih invazija prirodnih staništa.
Postoji niz čimbenika unutar šumskog matriksa koji mogu utjecati na stvaranje biljaka, no struktura prirodnog krajolika mogla bi imati najveći utjecaj na potencijalnu invaziju neautohtonih vrsta. Linearne značajke unutar šuma, kao što su ceste i putevi, osiguravaju veću dostupnost svjetla i uznemiravanje te mogu osigurati stanište za biljne vrste koje šire životinje. Slučajno promatranje sugerira da se neke biljne populacije mogu širiti duž koridora staništa u “valu” uspostavljanja, te da ti koridori mogu pružiti vezu od invazijskih područja do nenapadnutih krajolika.
U mnogim biljnim vrstama primijećeno je preferencijalno naseljavanje duž staza i cesta, zbog raspršivanja sjemena putem životinjskih vektora. Međutim, linearno stanište može biti jedino prikladno stanište za ovu vrstu. Pokazalo se da šumski putevi, živice i obale potoka pomažu širenju autohtonih biljnih populacija kroz neprikladna staništa. Ove linearne značajke također mogu pomoći invaziji neautohtonih biljaka. Kada se invazivna vrsta može uspostaviti duž staze ili ceste koja presijeca nenapadnutu šumu, ta vrsta može imati priliku napasti šumsko podzemlje, zasjenjeno područje ispod krošnji drveća.
Proučavanje prostorne ekologije može dovesti do brojnih otkrića i o životinjama. Životinje reagiraju na isti način kao i biljke, slijedeći koridore kretanja i polako se krećući od jednog dijela staništa do drugog, u onome što se naziva otočnim efektom. Bez tehnika prostorne ekologije kao što je statistička analiza prostornog pokrivanja, razumijevanje načina na koji se biljke i životinje kreću kroz okoliš ne bi bilo moguće.