U lingvistici, protasis je klauzula “ako” rečenice “ako-onda”. Što se drame tiče, to je početni dio drame, obično prvi čin, u kojem se uvode glavni likovi. Oba značenja imaju smisao nečega što dolazi prije nečega drugog. Klauzula “ako” općenito dolazi na prvo mjesto u rečenici, a likovi se uvode prije nego što se glavna radnja dogodi u predstavi.
Potpuna uvjetna rečenica sadrži dvije rečenice: protasis i apodosis. Protasis je podređena rečenica, što znači da ne može stajati samostalno kao potpuna rečenica. Apodosis, ili klauzula “tada”, glavna je klauzula. Na primjer, u rečenici “Ako grmi, onda bi se mačić mogao sakriti ispod kreveta”, “ako grmi” je protasis, a “onda bi se mačić mogao sakriti ispod kreveta” je apodoza. Riječ “onda” može se izostaviti iz uvjetne rečenice: “Ako zagrmi, mačić bi se mogao sakriti ispod kreveta.”
Moguće je nekoliko različitih odnosa između protaze i apodoze. U gornjoj rečenici, protasis uzrokuje apodozu, jer grmljavina uzrokuje da se mačić sakrije. Druge vrste uvjetnih rečenica sadrže hipotetske situacije koje su suprotne činjenicama. Na primjer, rečenica “Kad bi u svemiru ima banana, tamo bi mogli živjeti majmuni” sadrži dvije klauzule koje nisu istinite. Sintaktički, rečenica implicira da ako je prva klauzula istinita, onda bi druga bila istinita.
Korištenje ove riječi u drami datira iz kasnog klasičnog razdoblja. U tradicionalnom grčkom i rimskom kazalištu predstavu obično uvodi zbor ili pojedinačni glumac koji priči daje odgovarajuću pozadinu. Za većinu modernih kazališta pozadinske informacije daju se dijalogom na početku predstave. Bilo koji tip otvora može se opisati kao protaza.
Hamlet, na primjer, počinje scenom u kojoj dva stražara vide duha Hamletova oca. Tijekom prvog čina, duh priča priču o tome kako ga je ubio Hamletov ujak. Na taj način protasis postavlja radnju za ostatak predstave.