Protokol razmišljanja naglas (TAP) je metoda testiranja u kojoj se od ispitanika traži da razgovaraju dok su u interakciji s priručnikom, uređajem ili konceptom. Mogu razgovarati o tome kako se osjećaju dok rade i naglas odgonetnuti probleme i rješenja u toku rada. Mnogi objekti bilježe testiranje, a promatrači također bilježe. Ove informacije mogu pružiti važne povratne informacije za poboljšanje proizvoda, razumjeti kako ljudi koriste kritičko razmišljanje za rješavanje problema i prikupiti općenitije informacije o tome kako ljudi misle i ponašaju se.
U ovom procesu, tester postavlja okruženje, obično s minimalnim ometanjima za kontrolu varijabli. Ispitanik može dobiti zadatak kao što je korištenje priručnika za sastavljanje nečega ili rješavanje problema s programom. Subjekti također mogu komunicirati s nepoznatim objektima ili testirati stvari poput računalnog softvera i mehaničkih kontrola za uređaje. Istraživač govori subjektu o svrsi testa, obično naglašavajući da je cilj prikupiti informacije što je prirodnije moguće.
Ispitivač u protokolu razmišljanja naglas počinje komunicirati s subjektom testa, nudeći misli. To može varirati od nesviđanja prema izgledu priručnika do pokušaja rješavanja problema. Sudioniku bi se, na primjer, moglo dati računalo i zamoliti ga da izvrši zadatak. Korisnik može razgovarati o pokušaju pronalaženja pravog programa za zadatak, učenju kontrola programa i traženju pomoći iz dokumentacije računala.
Ovaj pristup zahtijeva neutralnog promatrača koji ne komentira niti komunicira tijekom protokola naglas. Ako dođe do grešaka, tester uzima u obzir uvjete. Korisnici koji testiraju novi mobitel, na primjer, mogli bi napraviti slične pogreške, sugerirajući da nešto nije u redu sa sučeljem; gumb za koji dizajneri misle da je intuitivan, na primjer, mogao bi biti zbunjujući. Isto tako, dokumentaciji u priručniku za postavljanje stola može nedostajati ključna informacija koja rezultira dosljednom pogreškom tijekom testiranja.
Znanstveni istraživači mogu koristiti protokol razmišljanja naglas kako bi naučili više o ljudskoj spoznaji, ne nužno s ciljem testiranja proizvoda ili skupa dokumentacije. Povećanje razumijevanja načina na koji ljudi rješavaju probleme i pristupaju novim okruženjima može pomoći istraživačima u zadacima kao što su liječenje pacijenata s kognitivnim deficitom ili razvoj programa za osobe s poteškoćama u učenju. Subjekti s disleksijom, na primjer, mogu pokazati kroz protokol razmišljanja naglas da obrazovni program koji je navodno osmišljen za njih ne funkcionira kako je predviđeno.