Proza je izraz koji se primjenjuje na bilo koju vrstu diskursa koja nije poezija. Ovaj se izraz obično, ali ne uvijek, odnosi na pisani, a ne na govorni jezik. Kao oblik svakodnevne komunikacije, pojam proze može se primijeniti na sve, od poslovnog pisma do romana od 600 stranica.
Možda je lakše definirati prozu ispitivanjem po čemu se ona razlikuje od poezije: razlike između njih najočitije su u strukturi. Proza nema ritmičku konstrukciju kao većina poezije, niti koristi specifične prijelome redaka povezane sa stihom. Ne zahtijeva upotrebu rimovanih riječi na kraju redaka i ne koristi kratkoću i ekonomičnu upotrebu riječi po kojima je poezija često poznata.
Međutim, postoje neki elementi poezije koje proza koristi. Ti elementi uključuju upotrebu metafore, usporedbu dvaju različitih predmeta i aliteraciju – korištenje sličnih glasova na početku riječi. Proza također može koristiti slike, izraz za korištenje specifičnih detalja koji pomažu u stvaranju konkretnog vizualnog svijeta u oku uma. Slike su poput slike napravljene od riječi.
Od latinskih riječi prosa oratio, koje znače “izravni govor”, proza je dominantan oblik u književnosti. To je prihvaćen način pisanja romana, kratkih priča, drama i narodnih priča. Ovaj oblik se također koristi na internetu i u svakodnevnoj poslovnoj komunikaciji.
Nepjesnički jezik je najvjerojatnije postao dominantan oblik pisane komunikacije, jer struktura poezije može biti vrlo zahtjevna, ali i dugotrajna. Poezija uključuje stroga ograničenja rime i metra. Također, oskudna upotreba riječi i usmjerenost na vokabular čine poeziju malo vjerojatnim izborom za svakodnevnu komunikaciju.
U povijesti jezika proza je mlađi brat poezije. Stručnjaci za lingvistiku tvrde da se kao formalno komunikacijsko sredstvo razvila nakon što se razvila poezija. Vjeruju da je korištenje poezije izvorno raslo kao način pamćenja izgovorenih priča. Očigledno je ljudskom umu lakše zapamtiti riječi koje imaju ritam.
Razvoj nepjesničkog jezika kao formalnog komunikacijskog sredstva može se pratiti od šestog stoljeća u Joniji. Koristio se za bilježenje povijesnih i mitoloških priča. Povijest Herodota, za koju se vjeruje da je napisana između 490. pr. Kr. i 425. pr. Kr., prvi je preživjeli primjer cjelovitog djela nepjesničkog jezika.