Pseudonim – također poznat kao pseudonim ili nom de plume – lažno je ime koje pisac koristi kako bi tvrdio da je autorstvo određenog djela, bilo fikcija ili nefikcija. Mnogo je razloga zbog kojih se pisac može odlučiti za pseudonim, i, iako se koriste za objavljene članke, pjesme i kratke priče, njihova je najčešća upotreba u pisanju literature kao što su romani. Postoji nekoliko ograničenja u izboru onoga što može biti pseudonim, a autor može imati više od jednog koje koristi istovremeno. Iako se pseudonime ne mogu zaštititi autorskim pravima, imena slavnih i poznatih ljudi često imaju dodatnu težinu koja im omogućuje da budu zaštićeni, a upotreba tih imena kao pseudonima je ograničena.
Nekoliko je uobičajenih razloga zašto su autori diljem svijeta tijekom stoljeća odlučili koristiti pseudonime. Jedna od najčešćih tema je seksizam. Žena koja piše u polju ili na način koji posjećuju muški pisci može odabrati muški pseudonim, i obrnuto. Međutim, ponekad se rod samo prikriva korištenjem inicijala za ime i srednje ime i ispisivanjem prezimena.
Drugi razlog za korištenje pseudonima je kada autor odluči napisati nešto eksperimentalno. Izdavači možda neće prihvatiti djelo kada je izvan pisčevih normalnih granica, što rezultira oblikom tipiziranja od kojeg često pate i poznati glumci. Pseudonim štiti autora od poništenih usporedbi i kritika novog djela. Čak je i Benjamin Franklin koristio pseudonim Silence Dogood kako bi napisao niz pisama koja su objavljena u The New-England Courantu, novinama njegovog brata, budući da ništa što je napisao u svojoj mladoj dobi od 16 godina nikada nije objavljeno. Američki pisac Samuel Langhorne Clemens, najpoznatiji kao Mark Twain, zapravo je koristio brojne pseudonime u svojoj spisateljskoj karijeri u raznim žanrovima.
Izmišljena imena također se koriste iz daleko svjetovnijih razloga. Stvarno ime autora može zvučati neprikladno za vrstu materijala koji piše. Previše formalno ime ili ime s očitim konotacijama na snažnu muškost ili ženstvenost može dovesti u zabludu za vrstu djela koje autor želi proizvesti. Posebno se romani često kupuju barem djelomično na temelju vrste slike koju čitatelj ima u mislima o autoru, a pseudonime se biraju vrlo pažljivo kako bi se projektirao odgovarajući ton koji autor traži za svoje djelo.
Poznati pseudonimi autorima ponekad nanose više štete nego koristi. Pojedini autori postali su poznati po djelima napisanim pod njihovim pravim imenom, kada se kasnije otkrilo da imaju potpuno drugačiji opus pod pseudonimom. Kada se stvori pseudonim, često se mora stvoriti i cijela pozadina za život ovog imaginarnog autora kako bi zadovoljila znatiželjne obožavatelje. Kada ti obožavatelji otkriju da autor iza imena i njegova cijela povijest zapravo ne postoje, to može negativno utjecati na imidž pisca.
Neki autori također koriste pseudonime s jedinom svrhom da ostanu anonimni. Kada je pisanje posao i njihova primarna karijera je u pitanju, autori često odlučuju koristiti pseudonime. Sportaš ili gradonačelnik malog grada, na primjer, mogao bi biti štetno pogođen kada bi drugi znali da redovito proizvode tinejdžerske gotičke horor romane ili epske priče o avanturama crtanih jazavaca. Kada je Joel Chandler Harris, američki novinar iz 19. stoljeća, odlučio pisati folklorne priče na ruralnom jugu, izmislio je imaginarni lik koji bi redovito dolazio u njegove novine i ispričao priče. Harris je znao da ne može koristiti svoje pravo ime, pa je stvorio jedno koje je postalo američka ikona tog razdoblja, ujaka Remusa, koji je imao duge priče za ispričati o stvorenju iz šume po imenu Br’er Rabbit.