Psihijatrija utemeljena na dokazima je metoda proučavanja i liječenja poremećaja mentalnog zdravlja koja se temelji na empirijskom znanju i dokazima, a ne na narodnim lijekovima i intuiciji. Postoji mnogo različitih praksi u svim područjima, uključujući psihijatriju, koje se rade prvenstveno zato što se “tako oduvijek radilo”, a ne zato što su nužno korisne prakse. Praktičari psihijatrije utemeljene na dokazima nastoje izbaciti te prakse i koristiti samo one koje su potkrijepljene empirijskim dokazima. To također uključuje osiguravanje da empirijski podaci budu široko dostupni i psihijatrima i pacijentima. Psihijatriju utemeljenu na dokazima i druge vrste psihijatrije, pa čak i druga područja medicine, sociolozi i filozofi znanosti ponekad proučavaju putem metaanalize.
Važan aspekt psihijatrije utemeljene na dokazima koji praktičarima omogućuje procjenu učinkovitosti različitih tehnika i povezivanje specifičnih rezultata s određenim tehnikama je uzimanje rigoroznih, detaljnih zapisa. To uključuje detaljan opis svih korištenih tehnika, davanje kvantitativnih podataka o vremenu i svim korištenim lijekovima te praćenje svih promjena u stanju bolesnika s velikim detaljima. Ova metoda je u suprotnosti s metodama vođenja evidencije koje su samo anegdotske i kojima nedostaje bilo kakva kvantitativna strogost. Svaka nagađanja ili promjene u praksi u psihijatriji utemeljenoj na dokazima trebaju se čvrsto temeljiti na kvantitativnom promatranju, a ne izvlačiti iz nagađanja temeljenih na anegdotskim ili loše zabilježenim dokazima.
Čak iu psihijatriji utemeljenoj na dokazima, prosudba individualnog psihijatra je vrlo važna, budući da slični simptomi mogu proizaći iz vrlo različitih poremećaja. Samo kroz razumijevanje suptilnosti pacijentovog stanja, praktičar može donijeti učinkovite prosudbe o najboljim mogućnostima liječenja. Psihijatrijske prakse koje uzimaju u obzir sve aspekte pojedinog pacijenta, uključujući spol, dob i porijeklo, spadaju u kategoriju “personalizirane medicine”. Promjena metoda liječenja na temelju pojedinca, čak i ako to znači različito liječenje dvije osobe za isto stanje, ne znači napuštanje psihijatrije utemeljene na dokazima. Psihijatar mora uzeti u obzir razne čimbenike prije nego što liječi pacijenta – važan dio je zapravo uzimanje tih čimbenika u obzir, a ne djelovanje isključivo na temelju intuicije.
Sociolozi i filozofi znanosti često proučavaju najbolje metode psihijatrijske prakse kroz meta-analizu različitih stilova liječenja. Općenito, jedan praktičar, bilo da se bavi medicinom na vrlo tradicionalan način ili na temelju rigoroznog pridržavanja dokaza, imat će neke uspjehe, a neke neuspjehe. Kao takav, ne može se suditi samo iz jedne prakse je li psihijatrija utemeljena na dokazima ili neka druga metoda najučinkovitija ili ne. Meta-analiza nastoji ispitati mnoge različite prakse i, na temelju prikupljenih informacija, odrediti koja je metoda učinkovitija. Analiza mnogih različitih praksi omogućuje istraživačima da izvuku zaključke koji bi bili nemogući analizom samo jedne.