Psihijatrijski pritvor je zadržavanje osobe u bolnici ili mentalnoj zdravstvenoj ustanovi, često protiv njezine volje. Obično se to događa jer se uključena strana smatra opasnom za sebe ili druge; mogu se pojaviti i kada psihijatar vjeruje da pacijent pati od teškog mentalnog invaliditeta. Na primjer, osoba koja uđe u bolnicu i spomene suicidalne misli može biti zadržana radi procjene i liječenja. Ova vrsta zadržavanja najčešće se stavlja na osobu koja je u objekt ušla nehotice, ali se može koristiti i za osobu koja je ušla svojom voljom.
Pojedinac može ući u bolnicu ili ustanovu za mentalno zdravlje kako bi dobrovoljno zatražio pomoć. Na primjer, može to učiniti jer je depresivan, uplašen ili se bori s alkoholizmom. Mogao bi misliti da mu je potrebno liječenje kao ambulantno, ali saznaje da liječnici ustanove vjeruju da mu je potrebna bolnička procjena i liječenje. U takvom slučaju, ustanova može staviti pacijenta na psihijatrijsko zadržavanje, zahtijevajući od njega da ostane u ustanovi minimalno vrijeme.
Češće je osoba stavljena na psihijatrijski pritvor kao nenamjerna obveza. To može biti zbog toga što je član obitelji ili liječnik svjedočio zabrinjavajućem ponašanju ili kao rezultat incidenta u policiji. Svaka jurisdikcija može imati drugačiji postupak koji se mora slijediti da bi se počinila odrasla osoba, ali obično je potrebna neka vrsta dokaza. Odobrenje suda obično je potrebno kada osoba želi počiniti člana svoje obitelji.
U većini mjesta, psihijatrijski pritvor nije nešto što se shvaća olako. Da bi osobu pritvorio protiv njezine volje, psihijatar mora vjerovati da osoba predstavlja neposrednu prijetnju sebi ili drugima. Na primjer, ako je vjerojatno da će počiniti samoubojstvo ili ubiti drugu osobu, to bi se moglo pokazati dovoljnim razlogom da ga se pritvori. Isto tako, ako su psihički problemi osobe toliko ozbiljni da se ne može pravilno brinuti o sebi ili tražiti pomoć za vlastiti opstanak, to može biti i razlog za pritvor.
Bolnicama i ustanovama za mentalno zdravlje obično nije dopušteno zadržavanje stranke na neodređeno vrijeme. Umjesto toga, obično se traži otpuštanje pacijenta nakon 72-satnog prisilnog zadržavanja. Međutim, ponekad se ta čekanja produljuju na 14 ili 30 dana. Pacijent može imati pravo na sudsku raspravu kako bi se utvrdilo je li dugotrajno zadržavanje opravdano ili ne.