Psihoonkologija je područje istraživanja i kliničke prakse usmjereno na psihološke i socijalne učinke raka. Istraživači u ovom području promatraju kako psihološki čimbenici mogu doprinijeti razvoju raka, kao i diktirati koliko dobro pacijent reagira na liječenje. Osim toga, oni razmatraju ulogu koju rak igra u životima prijatelja, članova obitelji, njegovatelja i drugih ljudi koji mogu komunicirati s oboljelim od raka. Ustanove koje pružaju njegu raka mogu uključivati psiho-onkološke usluge za one pacijente koji bi mogli imati koristi od toga.
Klinički, psihoonkologija pruža mehanizme za evaluaciju pacijenata i pružanje psiholoških intervencija koje mogu biti korisne. To ne uključuje samo pacijente, već i članove njihove obitelji, jer rak često može postati obiteljska dijagnoza koja uključuje roditelje, djecu, braću i sestre i drugu rodbinu. Kod malog djeteta s dijagnozom raka, na primjer, roditelji bi mogli doživjeti emocionalnu nevolju, a mlađi brat ili sestra bi mogao biti zabrinut ili zbunjen. Psihoonkološki praktičar može pružiti smjernice i pomoć kako bi pomogao ljudima da se nose s dijagnozom.
Pacijenti s rakom mogu biti uplašeni ili zabrinuti, a oboje imaju dokazani utjecaj na sposobnost ozdravljenja. Psihoonkološki specijalisti rade s pacijentima kako bi riješili specifične probleme, pregledali ljude na rizik od depresije i suicidalnih misli te pomogli drugim članovima tima za njegu pružiti najbolju moguću skrb pacijentu. Briga o psihološkim potrebama ima utjecaj na ishode bolesnika, kao i psihičko stanje i stavovi samog pacijenta. Suočavanje sa složenim i teškim temama može pomoći pacijentu da se učinkovitije bori protiv raka.
Kognitivni pad može biti čest problem za oboljele od raka u liječenju zbog lijekova koji se koriste. Takozvani “kemo mozak” može biti frustrirajući i zastrašujući za pacijente, a također je predmet interesa među istraživačima i njegovateljima. Razumijevanje psiho-onkologije može pomoći roditeljima i pružateljima skrbi da se pripreme za kognitivne učinke liječenja raka, kao i za probleme koji mogu ostati. Ljudi koji se oporave od tumora mozga, na primjer, mogu imati kognitivne učinke za cijeli život jer im mozak nije u potpunosti zacijelio i pokušavaju nadoknaditi nedostajuće ili oštećeno tkivo.
To je također značajan interes za istraživanja u ovom području. Neke studije razmatraju psihološke čimbenike koji mogu igrati ulogu u razvoju tumora; na primjer, visoki stres može degradirati imunološku funkciju, što može otežati tijelu prepoznavanje i ubijanje malignih stanica. Druge studije istražuju kako stavovi pacijenata i njegovatelja tijekom liječenja i oporavka utječu na ishode. Cilj takvog istraživanja je spriječiti karcinome ako je moguće, te učiniti liječenje učinkovitijim kada se razviju.