Psihodinamska terapija temelji se na klasičnim psihoanalitičkim modelima koje su razvili ljudi poput Sigmunda Freuda. Ne mora to biti samo frojdovska terapija, a neki drugi oblici psihodinamske terapije uključuju jungovsku terapiju i adlerovu terapiju. Bez obzira na teorijsku orijentaciju terapeuta, postoje neke zajedničke stvari s ovim oblikom terapije.
Važno je prepoznati da postoje neke razlike između psihoanalize i psihodinamike. Prvo, samo se ljudi obučeni za psihoanalizu potiču da sebe nazivaju psihoanalitičarima. Svaki terapeut može prakticirati psihodinamičku terapiju. Drugo, terapeuti mogu koristiti psihodinamiku s drugim modelima. Na primjer, mogli bi integrirati neku kognitivnu bihevioralnu terapiju s frojdovskim radom.
Većinu vremena, cilj psihodinamske terapije je dopustiti osobi pristup nesvjesnom kako bi se mogla pomiriti s onim potisnutim mislima i osjećajima koji utječu na ponašanje, ili naizmjenično naučiti stvari koje su propustile kada je razvoj zaustavljen traumom. Terapeut u ovom okruženju bi trebao izbjegavati dopustiti da njegova ili njezina osobnost utječe na klijenta, a posebno će izbjegavati davanje osobnih izjava. Zapravo, terapeuti možda ne govore puno, a možda se neće ni suočiti s klijentom. Klijenti mogu koristiti tipičan “kauč”, iako to nije uvijek slučaj.
Za terapeuta, zadržavanje osobnosti izvan jednadžbe može biti izazovno, ali jedan od načina da to učinite je da ne odgovarate na osobna pitanja. Klijent može pitati terapeuta je li on ili ona u braku, na što bi terapeut mogao odgovoriti: “Zašto to pitate?” Terapeut u biti koristi ispitivanje kako bi klijenta usredotočio na sebe.
Ipak, ovaj oblik terapije često ovisi u određenoj mjeri o transferu, o tome da klijent projicira svoje osjećaje na terapeuta. Terapeut ne bi trebao kontratransferirati, ali se ipak često događa. Postoje različite škole mišljenja o tome je li moguće da terapeuti izbjegnu dovođenje nekih od sebe u psihodinamsku terapiju ili povremeno projiciranje vlastitih misli i osjećaja na svoje klijente. Cilj je ipak ne dopustiti da to ometa klijentovu potragu za razumijevanjem i razvojem sebe.
Uobičajeni model za ovaj oblik terapije je da će se klijenti barem nekoliko godina sastajati barem jednom tjedno, radi rada s terapeutom. Postoji i model koji se naziva kratka psihodinamska terapija, gdje se terapija odvija u kraćem vremenskom razdoblju. Terapeut se mora strogo fokusirati na osobni rad. Ovaj kratki oblik terapije može biti učinkovit za neke ljude, budući da se vjeruje da su mnogi ljudi koji započnu ovaj proces sposobni nastaviti sami nakon nekog vremena i nastaviti putem ka samorazvoju ili samootkrivanju bez pomoći terapeut.