Psihologija žrtve često se čuje pojam u modernim raspravama o mentalnom zdravlju. Pojam se općenito ne odnosi na osobu koja je žrtva užasnog čina, kao što je prirodna katastrofa, već na nekoga tko izbjegava osobnu odgovornost ili loše osjećaje okrivljujući druge. Mnogi terapeuti i stručnjaci za mentalno zdravlje vide psihologiju žrtve kao destruktivni mehanizam koji može inhibirati osobne odnose i sretan život.
Psihološko putovanje osobe sklone viktimiziranom razmišljanju je složeno i može započeti u ranom djetinjstvu. Neki ljudi koji imaju nasilne ili izrazito kritične roditelje razvijaju jake osjećaje srama i krivnje u ranom životu. Ako se ti problemi ne rješavaju i ne rješavaju, lako ih je prenijeti u odraslu dob i manifestirati se kao psihologija žrtve; umjesto da se nosi sa sramom ili krivnjom koji ih podsjeća na prošlu traumu, osoba koja razmišlja kao žrtva krivit će druge za tu situaciju.
Osoba koja pokazuje psihologiju žrtve može biti opsjednuta pravednošću ili moralnošću. Općenito, on ili ona vjeruje da su dobre stvari koje se događaju zaslužene, a loše stvari koje se događaju zato što je netko drugi okrutan, nepromišljen ili nepravedan. Osobi s mentalitetom žrtve teško je preuzeti odgovornost za svoju ulogu u problemu, jer bi je to moglo učiniti ranjivom na bolne osjećaje srama, krivnje ili straha od odbijanja jer je pogriješila. Iako ponašanje osobe s mentalitetom žrtve može izgledati nelogično sebično ili narcisoidno, važno je imati na umu da je to zapravo nesretna i često nezdrava reakcija na traumatsku bol, a ne nužno inherentna arogancija.
Poput jelena u farovima, psihologija žrtve može paralizirati osobu i spriječiti je u donošenju logičnih odluka. Budući da je toliko zahvaćena nepravednom situacijom, osoba možda neće moći smisliti načine ili radnje koje bi mogle riješiti problem. Umjesto utvrđivanja kako riješiti problem, argumenti ili problemi mogu brzo prerasti u optužbe o krivnji, što općenito nikome ne pomaže.
Disfunkcionalni odnosi mogu uzrokovati sklonost ka psihologiji žrtve, čak i bez rane traume osjećaja. Osoba u vezi s partnerom alkoholičarem ima legitimnu pritužbu protiv ovisnosti, ali umjesto toga može početi koristiti ovisnost kao sredstvo za opravdavanje vlastite pasivnosti ili postupaka. Na primjer, ako je supružnik ovisnika počeo imati afere i okrivljavati ih zbog odbijanja svog partnera da ostane čist, ovo je primjer psihologije žrtve. Čak iu situaciji kada postoji opravdana pritužba, osoba je odgovorna za svoje postupke.
Terapija za osobu uhvaćenu u psihologiji žrtve može imati različite oblike. Općenito, osoba se mora suočiti s temeljnim osjećajima srama, krivnje i niskog samopoštovanja kako bi prepoznala problem. Posao tada postaje učenje prihvaćanja odgovornosti za osobne postupke i osjećaje, te usmjeravanje napora u poduzimanje radnji umjesto pripisivanja krivnje.