Psihološka trauma uzrokuje emocionalne ozljede uma koje proizlaze iz traumatskog događaja, koji se može dogoditi u jednom trenutku ili tijekom dugog vremenskog razdoblja. Može rezultirati posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP), koji narušava nečiju sposobnost suočavanja sa stresom. Psihološka trauma se liječi psihoterapijom ili terapijom razgovorom, a ponekad i lijekovima.
Psihološki traumatski događaj je onaj koji nadvladava sposobnost osobe da emocionalno upravlja njime, često ostavljajući osobu da se osjeća iznimno nesigurnom, izdanom ili razočaranom. Uobičajeni primjeri su zlostavljanje bilo koje vrste, nasilje u obitelji ili zlouporaba opojnih droga voljene osobe, borbena iskustva, prirodne katastrofe, nesreće ili hitni medicinski slučajevi, smrt voljene osobe i dugotrajno siromaštvo. Hoće li neki događaj uzrokovati psihološku traumu, dijelom ovisi o osobi koja ga doživljava. Ono što jedna osoba doživljava kao traumatično ne mora biti tako za drugu osobu.
Simptomi psihološke traume također se razlikuju među oboljelima. Neki mogući simptomi su ponovno proživljavanje događaja u nečijem umu i tijelu, ponekad kroz flashbackove ili noćne more, potiskivanje sjećanja na događaj, intenzivnu ljutnju ili tugu, emocionalnu odvojenost ili spljošteni afekt, nisko samopoštovanje, nesanicu i napade panike. Simptomi mogu biti izazvani okidačima koji podsjećaju oboljelog na traumatski događaj, čak i ako ne svjesno. Simptomi ukazuju na kontinuiranu poteškoću pacijenta da se nosi s traumom. Oboljeli se mogu obratiti drogama ili alkoholu kako bi potisnuli emocije povezane s traumatskim događajem, a često imaju poteškoća s suočavanjem ili kontroliranjem svojih emocija iz dana u dan.
Psihoterapeuti identificiraju tri metode suočavanja s psihološkom traumom: pasivnu, reaktivnu i proaktivnu. Proaktivan odgovor je pokušaj suočavanja i ispravljanja izvora traume kako bi se psihološka šteta svela na najmanju moguću mjeru. Reaktivni odgovor javlja se nakon što se traumatski događaj dogodio, a sastoji se od pokušaja da se na najmanju mjeru smanji ili ispravi nastala šteta. Pasivni odgovor predstavlja pokušaj ignoriranja izvora traume ili minimiziranja nečijeg emocionalnog odgovora na njega. Vjerojatnije je da će reaktivni odgovor izazvati psihološku traumu od proaktivnog, a najveća je vjerojatnost da će pasivni odgovor izazvati trajne traumatske učinke.
Dok su tri različita načina suočavanja s psihološkom traumom prirodni odgovori, pacijent koji je sklon reagiranju reaktivno ili pasivno može raditi na proaktivnijem rješavanju potencijalnih stresora. Pacijenti također mogu raditi na liječenju psihološke traume u sebi namjernim ponovnim osvrtom na traumatski događaj u sigurnom okruženju, kao što je s terapeutom. To može imati oblik jednostavnog razgovora o događaju, igranja uloga ili terapija uma i tijela kao što su desenzibilizacija i reprocesiranje pokreta očiju (EMDR), somatsko iskustvo ili senzomotorna psihoterapija.