Postoji mnogo različitih teorija koje pokušavaju objasniti zašto se ljudi ponašaju na način na koji se ponašaju i zašto se ljudi razlikuju po vrstama ponašanja koje pokazuju. Psihološko ponašanje je skupina teorija koja promatra ponašanje iz psihološke perspektive. Također se naziva bihevioralna psihologija, ova se metodologija usredotočuje ne samo na to kako um igra ulogu u ponašanju, već i na uloge koje društveni, okolišni i fiziološki aspekti imaju u utjecaju na um. Neki ljudi u povijesti koji su pridonijeli poznatim teorijama su Erikson, Freud i Maslow.
Erik Erikson teoretizirao je da se ljudski razvoj odvija u osam faza od djetinjstva do odrasle dobi. U svakoj od ovih faza postoje izazovi koje osoba mora svladati, kao što su povjerenje i razvoj ego-identiteta. Ako se jedna faza ne može svladati, Erikson je teoretizirao da bi faza koja slijedi pretrpjela, slično učinku mreškanja. Rezultat bi bila kriza identiteta koja može dovesti do abnormalnog psihičkog zdravlja i abnormalnog psihičkog ponašanja. Kada se savlada svaka faza, osoba funkcionira i ponaša se normalno.
Sigmund Freud je svojim teorijama o ljudskom ponašanju utjecao na psihološku zajednicu i znanje o psihološkom ponašanju. Freud je teoretizirao da ljudski razvoj u potpunosti ovisi o uspješnom razvoju sva tri dijela podsvijesti. Id, ego i superego određuju kako će se osoba ponašati. Pravilan razvoj ovih dijelova događa se u fazama tijekom cijelog života, što je isti koncept koji je potaknuo Eriksonove teorije. Neuspjeh u svladavanju faze uzrokuje problem s razvojem osobnosti i može dovesti do problema u ponašanju.
Abraham Maslow i Burrhus Skinner teoretizirali su da se psihološko ponašanje uči. Skinnerova teorija sugerira da ljudi uče iz pozitivnih i negativnih potvrda svojih postupaka. Maslowova teorija sugerira da se ponašanje temelji na potrebama osobe, kao što su hrana i društvena interakcija.
Bez obzira koja je teorija odabrana kao vodič, psihološko ponašanje nije nešto što se obično može previdjeti. Abnormalno ponašanje varira ovisno o svakoj osobi; svako ponašanje koje se čini pogrešnim, kao što je paljenje stvari ili činjenje zločina, smatra se nenormalnim, ali se pojam također može koristiti za opisivanje radnji koje obično nisu ono što je osoba ranije znala činiti. Prisutnost poremećaja, kao što je kleptomanija ili fobija, često može uzrokovati abnormalna ponašanja povezana kao simptomi poremećaja. Kleptomani, na primjer, osjećaju potrebu da kradu stvari bez ikakvog logičnog razloga. Kada dođe do abnormalnog ponašanja, uobičajeno djelovanje je korištenje psihološkog savjetovanja kako bi se utvrdio uzrok, osobito ako se sumnja na psihički poremećaj.