Postoji više od jedne definicije psihosocijalne rehabilitacije, ali sve one izražavaju zajednički cilj ovakvog pristupa u radu s osobama koje imaju psihičke bolesti. Može se definirati kao plan ili program osmišljen da pomogne pojedincima koji pate od invaliditeta, oštećenja ili poremećaja u svom mentalnom zdravlju da postignu svoju najvišu razinu neovisnosti u svojoj zajednici. Psihosocijalna rehabilitacija je sveobuhvatan pristup za olakšavanje ulaska ili povratka u sudjelovanje, koliko je to moguće, u svakom aspektu normalnog života, uključujući zapošljavanje i rekreacijske aktivnosti. Korištene metode i napisani planovi za ovu vrstu psihijatrijske rehabilitacije mogu se smatrati personaliziranim ili prilagođenim da odgovaraju specifičnim potrebama pojedinca na rehabilitaciji umjesto generaliziranog i neosobnog pristupa koji ne postiže željene ciljeve.
Kakav god bio točan trening za mentalno poremećenu osobu, postizanje određenih ciljeva cijela je svrha psihosocijalne rehabilitacije. Oni uključuju rad s osobom kako bi se ona ili ona od „žrtve“ pretvorila u preživjelu, od ovisnosti do postizanja neovisnosti i od isključenosti iz mainstream društva do uključivanja u mnoga područja svakodnevnog života. Praktičari psihosocijalne rehabilitacije nastoje usaditi snažan osjećaj vlastite vrijednosti kod mentalno hendikepiranih osoba kako bi one poželjele preuzeti odgovornost za svoje živote i odgovornost koliko god mogu, što se često podcjenjuje.
Ciljevi i pristupi praksi psihosocijalne rehabilitacije vrlo su slični onima fizičke rehabilitacije. Osobe koje izgube vid mogu se osposobiti da funkcioniraju samostalno i da primaju pomoć od pasa vida kako bi mogli nastaviti biti aktivni i cijenjeni članovi svoje zajednice. Osobe s tjelesnim invaliditetom mogu se prekvalificirati za drugu profesiju i osigurati im medicinsku opremu koja im omogućuje da budu neovisni kako bi uživali u neovisnosti i slobodi da preuzmu odgovornost za svoje živote unatoč tjelesnim poteškoćama. Osobe s mentalnim poteškoćama su kroz psihosocijalnu rehabilitaciju postigle značajan napredak u učenju samostalnog i odgovornog funkcioniranja u svojim zajednicama.
Osobe na psihosocijalnoj rehabilitaciji mogu, ali ne moraju uzimati lijekove na recept, jer središnji cilj nije prikriti ili “drogirati” problem; radije, postoji želja da se iz pojedinca izvuče ono najbolje. Kvaliteta života osoba koje prolaze ovu vrstu psihijatrijske rehabilitacije ne ovisi samo o njihovoj obučenosti već i o brojnim službama podrške koje im se koriste u svakodnevnom životu. Na primjer, socijalni radnici nastavljaju upravljati svojim slučajevima, savjetnici im nastavljaju nuditi terapiju, a strukovne vještine uče od pojedinaca obučenih da ih podučavaju tržišnim radnim vještinama.