Psychobabble je upotreba psiholoških riječi, posebno popularnih bukvalnih riječi, od strane ljudi koji zapravo ne koriste riječi u njihovom odgovarajućem kontekstu i/ili koji nemaju odgovarajuće obrazovanje i vjerodajnice za točnu upotrebu pojmova. Porast psihobrblja može se povezati s najranijim dijagnostičkim pojmovima u psihijatriji i psihologiji koje su uhvatili neprofesionalci, a zatim zloupotrijebili. Knjige za samopomoć, premda mogu biti korisne, također su doprinijele psihobabuli, budući da se pravi dijagnostički izrazi često preuzimaju iz njih i slobodno se koriste bez ikakve legitimne dijagnoze ili potvrde od stručnjaka u psihologiji.
Izraz disfunkcionalan, na primjer, gotovo je izgubio značenje i postao je jedna od snažnih frajera u psihobableu. “Dolazim iz disfunkcionalne obitelji”, moglo bi se tumačiti na brojne načine, bez posebnog definiranja disfunkcije. Tvrdnja bi mogla biti točna ako je u obitelji postojalo zlostavljanje ili prava mentalna bolest, ali izraz disfunkcionalni često se pogrešno koristi za svaku obitelj u kojoj je povremeno bilo teško.
Pojam također postavlja pitanje što definira “funkcionalno” okruženje, ali može biti toliko nejasan da jednostavno znači da su neki aspekti obitelji bili problematični. Disfunkcionalna obitelj može biti bilo što, od okruženja u kojem su majka ili otac povremeno vikali, do sredine u kojoj je jedan od roditelja imao shizofreniju ili teški i neliječeni alkoholizam. Izraz je psihobabilan jer je žargoniziran i izgubio je svoje izvorno značenje te je sada otvoren za tumačenje. Prekomjerno se koristi i zlorabi. Drugi pojmovi koji se koriste u ovoj stvari uključuju riječi poput suovisnosti, depresije, unutarnjeg djeteta i osnaživanja.
U nekim slučajevima, ljudi koriste izraz psihobabble pežorativno, bilo da zagovaraju negativna mišljenja o ljudima koji koriste takve izraze bez pravog razumijevanja njihovih definicija, ili da negativno govore o profesiji mentalnog zdravlja. Kada novi pojmovi potječu od stručnjaka za mentalno zdravlje koji pokušavaju opisati mentalne bolesti ili destruktivna stanja bića, ljudi ih mogu samo odbaciti kao psihoblebe: “To su samo psiholozi koji izmišljaju pojmove.” Iako mnogi od ovih pojmova zapravo točno opisuju stanja bića, nevoljkost da se prihvati šire područje stvari kao moguće mentalne bolesti može dovesti do predrasuda prema cijelom polju psihijatrije i psihologije.
Ljudi se pitaju je li sramežljivost stvarno socijalni anksiozni poremećaj i je li dječja plava doista postporođajna depresija. Oni mogu uzeti jedan od dva smjera i ili sami postaviti dijagnozu, ili odbaciti te dijagnoze kao izmišljene. Obje taktike su problematične. Odbacivanje novoidentificirane bolesti kao psihobabilne možda neće uzeti u obzir slučajeve u kojima takva bolest stvarno i uistinu postoji. Samodijagnoza može dovesti do prevelike ovisnosti o kemijskim otopinama kada one zapravo nisu potrebne. Osoba koja je sramežljiva i tvrdi da je socijalni anksiozni poremećaj može dobiti lijekove koji joj nisu potrebni, a osoba koja odbaci postporođajnu depresiju i zapravo pati od nje može biti u opasnosti.
Konačno, takvo brbljanje također može opisati one koji koriste jako žargonizirane psihološke izraze bez stvarnog definiranja njihovog značenja ili konteksta. To može biti slučaj s određenim motivacijskim govornicima i piscima knjiga za samopomoć ili New Age knjiga. Budući da se pojmovi doimaju na neki način moćni i znanstveni, oni mogu dati vjerodostojnost idejama koje nisu temeljito dokazane ili zbog kojih se pisac ili govornik čini inteligentnijim ili racionalnijim. Valja napomenuti da su mnoge knjige ovog tipa napisane u najboljoj namjeri i ne sadrže pseudoznanstvene izraze, žargon ili modne riječi.