Također poznat kao trust davatelja, rabinski trust je vrsta povjerenja koje se uspostavlja za zaposlenike i smatra se neopozivim. Jedna od glavnih funkcija ove vrste povjerenja je financiranje beneficija koje se pružaju zaposlenicima kao dio nekvalificiranog plana odgođenih naknada. Naziv za ovu vrstu povjereničkog aranžmana potječe od presude koju je donijela Internal Revenue Service u Sjedinjenim Državama, u vezi s pitanjem povjerenja u vezi sa židovskom sinagogom.
Uz nekvalificirani plan odgođene naknade, dio prihoda stavlja se u povjerenički fond u ime zaposlenika. Taj prihod ne podliježe porezu u trenutku kada je ostvaren. To znači da se dohodak stavljen u trust ne računa kao dio prijavljenog neto prihoda zaposlenika za poreznu godinu. Porezi se ne procjenjuju sve dok se sredstva stvarno ne izdaju s računa povjerenja, pri čemu ti porezi dospiju na sve isplate iz trusta do kojih dođe unutar iste porezne godine.
Ideja koja stoji iza rabinskog trusta je stvoriti imovinu koju zaposlenik može iskoristiti u kasnijim godinama, obično nakon umirovljenja iz aktivnog zaposlenja kod poslodavca. Priroda ove vrste povjerenja sprječava poslodavca da koristi sredstva uložena u trust u druge svrhe. Istodobno, ravnoteža rabinskog trusta je zaštićena u slučaju da poslodavac odluči promijeniti strukturu mirovinskih planova koji se nude zaposlenicima. Iako poslodavac može odlučiti prestati uplaćivati doprinose rabinskom trustu, ne postoji mogućnost povlačenja doprinosa uplaćenih do tog vremena. Oni ostaju u trustu sve dok se ne isplate zaposleniku u skladu s odredbama koje su bile na snazi kada je trust osnovan.
Također je moguće iskoristiti rabinsko povjerenje u situacijama kada poslodavac odluči kupiti drugu tvrtku. U ovom scenariju, tvrtka preuzimatelj može odvojiti dio te kupovne cijene i odgoditi plaćanje tog iznosa na određeno vrijeme, podložno sporazumu obiju strana o uvjetima odgode. Obično će ovaj aranžman zahtijevati da se određeni događaji dogode prije nego što se isplate iz trusta stvarno dogode. Korištenje rabinskog trusta u ovom slučaju može vrlo dobro funkcionirati za bivšeg vlasnika stečenog poduzeća, budući da se isplate mogu strukturirati na način koji ograničava iznos poreza koji treba dospjeti u trenutku kada se stjecanje dogodi. Osim toga, ovaj pristup ograničava poreznu obvezu samo na one isplate koje se dogode unutar određene porezne godine, što omogućuje učinkovitije upravljanje poreznim opterećenjem.