Kada je rimski senator Katon Stariji želio da Rim objavi rat sjevernoafričkoj državi Kartagi, uključio bi frazu “Kartaga mora biti uništena” u sve svoje govore. To je bilo tipično za ratnu retoriku, uvjerljive metode kojima vođe koji žele ići u rat uvjeravaju i druge vođe i građane nacije u nužnost sukoba. To može uključivati predstavljanje zemlje kao neposredne prijetnje naciji, optuživanje onih koji se protive ratu da rade protiv interesa nacije i često ponavljanje nužnosti rata.
Ratna retorika usredotočuje se na razlog zašto jedna nacija mora krenuti u rat protiv druge zemlje. To može biti da neprijateljska država predstavlja izravnu vojnu prijetnju naciji, da zemlja pomaže onima koji žele štetu naciji i njezinom narodu ili da zemlja šteti ekonomskim interesima nacije. Pojedinci koji žele stvoriti potporu za ratovanje među građanima jedne nacije obično će kao dokaz svojih tvrdnji navoditi sadašnje postupke zemlje, kao i sve nepravde koje je država nanijela naciji u bliskoj ili daljoj prošlosti. U ratnoj retorici takvi su dokazi često pretjerani ili izmišljeni.
Vođe koji se bave ratnom retorikom često naglašavaju da je vojska njihove nacije sposobnija od vojske neprijateljske zemlje. To općenito ima za posljedicu raspirivanje nacionalizma, uvjerenja da je vlastita država bolja od drugih zemalja, među svojim građanima. Stvaranje osjećaja superiornosti nad drugom zemljom može navesti ljude da povjeruju da je njihova pobjeda u sukobu izvjesna, te ublažava zabrinutost oko potencijalnih troškova rata.
Zagovornici rata obično poduzimaju retoričke korake kako bi marginalizirali ili diskreditirali kritičare koji su protiv pokretanja sukoba njihove nacije. To obično ima oblik napada na domoljublje ili osobnu hrabrost tih pojedinaca. Ovi zagovornici također mogu prikazati protivljenje ratu kao nanošenje štete vlastitoj naciji i pomaganje neprijateljskoj zemlji. Protivljenje u tom svjetlu obično vrši pritisak na građane da podrže rat kako bi dokazali svoje domoljublje.
Ponavljanje je ključna komponenta ratne retorike. Čelnici koji pokušavaju uvjeriti svoju naciju da krene u rat često građanima ponavljaju svoje tvrdnje o nužnosti sukoba kroz razne medije. To mogu uključivati govore, uvodnike mišljenja u novinama i intervjue u radijskim ili televizijskim emisijama. Što češće ti pojedinci ponavljaju svoje tvrdnje, veća je vjerojatnost da će ljudi prihvatiti te tvrdnje i podržati objavu rata.