Razvojna dispraksija je poremećaj neurološkog porijekla. Osobe s ovim poremećajem imaju poteškoća s planiranjem i izvršavanjem zadataka koji uključuju motoričke vještine. Kao rezultat toga, nedostaje im koordinacija, općenito imaju slabe motoričke sposobnosti i dostižu razvojne prekretnice kao što su puzanje i hodanje kasnije od drugih ljudi. U nekim slučajevima razvojna dispraksija se javlja uz druge smetnje, ali može biti i samostalno stanje.
Reference o neobično visokoj razini nespretnosti među nekim ljudima vrlo su stare, što sugerira da razvojna dispraksija postoji već dugo vremena. Tek u 20. stoljeću liječnici su počeli prepoznavati niz simptoma koji su nadilazili puku nespretnost i sugerirali da neki ljudi imaju poremećaj u razvoju koji uključuje njihovu sposobnost planiranja i koordinacije pokreta. Kod osoba s razvojnom dispraksijom, signali u mozgu koji bi trebali koordinirati kretanje postaju pomiješani ili prekinuti.
Osim što imaju poteškoća s motoričkim zadacima, neke osobe s razvojnom dispraksijom također imaju i govornu dispraksiju. Ove osobe mogu imati poremećen govor, a također mogu imati poteškoća s čitanjem i pisanjem. Osobe s razvojnom dispraksijom ne moraju nužno imati poteškoće u učenju ili intelektualne teškoće, ali neke mogu imati i druge poremećaje koji uzrokuju te teškoće. Neki također doživljavaju neorganizirano razmišljanje i imaju poteškoća sa zadacima koji uključuju praćenje uputa ili planiranje i izvršavanje niza koraka.
Problemi u ponašanju također se mogu primijetiti u nekih bolesnika s razvojnom dispraksijom. Neki ljudi s razvojnom dispraksijom imaju poteškoća u društvenim situacijama i društvenim interakcijama. Učenici s ovim poremećajem mogu razviti probleme u ponašanju u razredu i ti su problemi često povezani s poteškoćama u koordinaciji koje učenik doživljava. Na primjer, učenik koji ima poteškoća s držanjem olovke ili olovke može glumiti tijekom nastavnih jedinica tijekom kojih se od djece očekuje da vježbaju pisanje jer je učenik frustriran.
Ne postoji lijek za razvojnu dispraksiju. Međutim, postoje potporne terapije. Dijete može procijeniti stručnjak koji može dati preporuke na temelju specifičnih problema pacijenta. Na primjer, ako dijete ima poteškoća s govorom i gutanjem, logoped može pružiti terapiju koja će mu pomoći u tome. Isto tako, ako učenik ima poteškoća u školi, posebna pažnja u nastavi može pomoći djetetu da ostane usredotočeno i uči. Važno je pružiti podršku osobama s razvojnom dispraksijom kako bi one imale priliku ostvariti svoj puni potencijal.