U psihologiji, recipročna inhibicija je oblik bihevioralne terapije u kojoj se željeni bihevioralni odgovor više puta provodi u prisutnosti podražaja koji normalno pokreće neželjeni odgovor. Na primjer, pacijent s fobijom od zmija može biti više puta izložen prisutnosti zmije, dok prakticira namjerni postupak opuštanja. Teorija iza ove vrste terapije recipročne inhibicije je da se, uz dovoljno ponavljanja, stari, nepoželjni odgovor može odučiti, a novi obrazac ponašanja može se trajno uspostaviti.
Psihologija recipročne inhibicije iznjedrila je niz specifičnih pristupa terapiji, uključujući terapiju desenzibilizacije, terapiju tvrdnje i uvjetovanje izbjegavanja. Međutim, izvornu teoriju psihoterapije recipročne inhibicije razvio je južnoafrički psiholog Joseph Wolpe, koji je svoje ideje objavio 1958. u radu pod naslovom “Psihoterapija recipročnom inhibicijom”. U ovom temeljnom radu Wolpe je tvrdio da je moguće liječiti anksioznost i fobične poremećaje poučavanjem klijenata da se opuste tijekom procesa postupnog izlaganja podražaju koji izaziva tjeskobu.
Wolpe je prvi pokazao ovaj koncept u nizu eksperimenata na mačkama. Prvi korak u ovom procesu bio je izlaganje mačaka neugodnom šoku, uparen s određenim zvukom. Nakon nekog uvjetovanja, mačke bi sa strahom reagirale na sam zvuk. Ovo je primjer klasičnog pavlovskog uvjetovanja. Sljedeće, Wolpe je pokazao da se reakcija straha može postupno odučiti ako preokrene podražaj i kombinira isti zvuk s prezentacijom hrane.
U teoriji recipročne inhibicije, recipročna ponašanja definiraju se kao ponašanja koja se međusobno natječu. Na primjer, ponašanje opuštanja u kojem su skeletni mišići opušteni smatra se recipročnim odgovoru na stres “bori se ili bježi” u kojem mišići postaju napeti. Višekratnim vježbanjem željenog ponašanja u prisutnosti podražaja koji je pokrenuo neželjeno ponašanje, odgovor na podražaj se slabi i na kraju, ako je tretman uspješan, neželjeno ponašanje se eliminira.
Wolpe je razvio svoje ideje radeći s vojnicima koji su patili od posttraumatskog stresnog poremećaja i postigle su znatan uspjeh. U početku je velik dio psihoterapeutske zajednice bio skeptičan u pogledu teorije recipročne inhibicije, sugerirajući da bi ova metoda rezultirala samo zamjenom simptoma kod pacijenta, a ne trajnim izlječenjem. Međutim, Wolpeov rad formirao je pionirsku psihoterapeutsku teoriju koja je uvelike ugrađena u modernu bihevioralnu terapiju.