Ideja reforme financiranja kampanja često se iznosi u kontekstu američke politike. Pristaše reforme financiranja kampanja vjeruju da time vraćaju moć u ruke glasača i čine američku vladu manje podložnom potencijalnoj korupciji. Protivnici sugeriraju da bi pretjerana reforma kampanje mogla predstavljati rizik za prava iz Prvog amandmana. Bez obzira podržava li se ili se protivi, reforma kampanje glavno je pitanje u Sjedinjenim Državama.
Većina ljudi je svjesna da kandidiranje za ured košta mnogo novca. Međutim, tijekom 1990-ih troškovi su natjecanja za dužnost naglo porasli, a predsjednički izbori 2004. koštali su više nego dvostruko više od izbora 1992. godine. Ti troškovi predstavljaju reklame za kampanju, putne troškove i mnoga druga povezana financijska opterećenja koja dolaze s kandidiranjem za urede, posebno u velikim uredima. Čak i prije 1990-ih, kandidiranje za funkciju predstavljalo je značajno ulaganje.
Godine 1971. velika je pobjeda za reformu financiranja kampanje izvojevana kada je Savezni zakon o izbornoj kampanji naložio da kandidati kažu svojim biračima odakle dolazi sav taj novac. Osim u slučaju iznimno rijetkih neovisno bogatih kandidata, većina političkih kandidata financiraju se od svojih stranaka, kao i od pristaša. Mnogi od tih pristaša su velike korporacije s velikim planovima. Počele su se javljati zabrinutosti oko toga trebaju li kandidati prihvatiti velike donacije tvrtki i organizacija koje bi mogle utjecati na javnu politiku.
Kao odgovor na ovu zabrinutost, lobisti za reformu financiranja kampanja uspješno su uspjeli ograničiti doprinose od tvrdog novca izravno kandidatima. Međutim, donacije “mekog novca” ostale su netaknute i neograničene. Soft money je novac doniran političkoj stranci za opće stranačke aktivnosti. Neke su tvrtke donirale stotine tisuća dolara u obliku mekog novca, a iako se taj novac mora prijaviti, službene zabrane prihvaćanja nije bilo sve do 2002. godine, kada je zakon McCain-Feingold potpisan.
Senatori McCain i Feingold vršili su pritisak na bolju reformu financiranja kampanje. Smatrali su da bi kandidati koji su primili velike novčane priloge od velikih tvrtki mogli biti pristrani kada je u pitanju donošenje zakonodavstva koje bi moglo utjecati na te tvrtke. Kao rezultat toga, predložili su nacrt zakona kojim se zabranjuju prilozi od mekog novca stranačkim odborima, kao i “izdavanje oglasa” trećih stranačkih organizacija u 60 dana prije općih izbora. Zakon je usvojen i potpisan, iako je predsjednik George Bush izrazio rezerve u vezi s reformom financiranja kampanje, zabrinut da bi to moglo nepravedno ograničiti neke organizacije.
Pobornici reforme financiranja kampanja smatraju da još uvijek postoji dodatni prostor za prilagodbu. Sugerira se da su opsežne novčane donacije donekle obespravljene glasačima, budući da birači ne mogu priuštiti moć lobiranja koja dolazi s velikim novcem. S druge strane, protivnici žele uravnotežiti pravo na izražavanje u obliku donacija i objavljivanja oglasa. Američki političari se bore da uspostave ravnotežu između dviju strana, s konačnim ciljem zaštite integriteta američke politike.