Izraz “kraljeubica” koristi se u dva značenja. U prvom se odnosi na ubojstvo ili ubojstvo okrunjenog monarha kao što je kralj. U drugom smislu, riječ se koristi za opisivanje nekoga tko ubije monarha ili sudjeluje u kraljevoubojstvu. Povijest je vidjela veliki broj kraljevoubojstava kao dio složene borbe za moć u nacijama diljem svijeta, a ta praksa jedva da je izumrla; 2001. godine, primjerice, kralja Nepala ubio je vlastiti sin.
U Engleskoj većina ljudi koristi izraz regicide kako bi se posebno odnosila na monarhe koji su ubijeni nakon sudskog postupka. Dva najpoznatija kraljevoubojstva su vjerojatno oni Marije, kraljice Škotske, koja je pogubljena po nalogu Elizabete I., i Charlesa I., kojeg je pogubio tim zavjerenika tijekom engleskog građanskog rata. Brojni drugi engleski monarsi ubijeni su tijekom bitke ili dok su bili zatvoreni, ali engleski povjesničari općenito ne nazivaju te smrti kraljevoubojstvima.
Kao što se može zamisliti, kazne za kraljevoubojstvo variraju ovisno o okolnostima kraljevoubojstva. U mnogim slučajevima, kraljevoubojstvo označava početak nove vlade i ere, u kojem slučaju kraljevoubojice mogu zapravo postati slavne vođe. U drugim slučajevima, pobuna i nemiri koji su doveli do kraljevoubojstva su ugušeni, a sudionici su strogo kažnjeni. U engleskom građanskom ratu, kraljevoubojice Karla I. kažnjeni su retroaktivno, nakon što je monarhija obnovljena.
Neki drugi poznati slučajevi kraljevoubojstva uključuju cara Nikolaja II od Rusije, koji je zajedno sa svojom obitelji ubijen u boljševičkoj revoluciji, Shaku, kralja Zulua, i Henrija IV od Francuske. Drugi monarsi su umrli u sumnjivim okolnostima koje bi se mogle smatrati kraljevoubojstvom, kao što su kraljevi koji su slučajno ubijeni u lovačkim pohodima iu žaru bitke. Regicid je također tema u nekim mitovima; Kralj Arthur, na primjer, bio je žrtva pokušaja kraljevoubojstva u mnogim legendama o Arturu.
Budući da su monarsi povijesno vladali božanskim pravom u mnogim kulturama, kraljevoubojstvo je bilo ozbiljan zločin, jer je uz monarhiju izazivalo Boga. Intimni odnos između monarha i bogova bio je važan dio tradicije mnogih kultura, od Kine do Engleske, osiguravajući da monarsi vladaju uz Božji blagoslov. Zbog toga su pokušaji kraljevoubojstva često povijesno strogo kažnjavani, kako bi se podsjetili nemirni građani da monarh ima moć života i smrti nad svojim narodom.