Relativna rečenica dio je rečenice koji sadrži i subjekt i glagol, ali sama po sebi nije potpuna rečenica. Ova vrsta klauze počinje relativnom zamjenicom kao što je “tko” ili “koji” i funkcionira kao pridjev u rečenici kako bi pružio više informacija o imenici ili drugom objektu. Pravilna interpunkcija za relativnu klauzulu u rečenici ovisi o tome je li ona restriktivna ili nerestriktivna. Restriktivna je ako pomaže identificirati riječ koju mijenja i stoga je bitna, dok nerestriktivne klauzule nisu bitne i jednostavno pružaju dodatne informacije.
Općenito, klauzula je dio rečenice, koja sama po sebi može biti potpuna rečenica ili zahtijeva više informacija da bi bila cijela rečenica. Relativna rečenica je zavisna; to znači da sama po sebi nije potpuna rečenica. Postoji relativna rečenica u rečenici “Dječak koji živi gore je moj prijatelj.” Odjeljak “tko živi na katu” klauzula je koja pruža dodatne informacije o subjektu rečenice, na koju upućuje relativna zamjenica “tko”, ali nije potpuna rečenica.
Još jedan primjer relativne rečenice u rečenici je “Restoran pored, u kojem je Bill jeo onu odličnu pizzu, otvara se u podne.” U ovom je primjeru klauzula “gdje je Bill imao tu odličnu pizzu” relativna i počinje zamjenicom “gdje” iza koje slijedi subjekt klauze, “Bill”. Pruža dodatne informacije o subjektu cijele rečenice, “Restoran”, na isti način na koji je klauzula u prethodnom primjeru modificirala subjekt “Dječak”. Oba bi ova primjera postala fragmentarna rečenica ako bi se koristila samostalno, a zahtijevaju dodatne informacije ne samo za gramatičko dovršavanje, već i za jasnoću značenja.
Svaki primjer je također različita vrsta relativne rečenice koja zahtijeva drugačiju vrstu interpunkcije. U prvom primjeru, informacije koje pruža, “tko živi gore”, bitne su za rečenicu jer identificira subjekt. Bez toga bi rečenica bila “Dječak je moj prijatelj”, što je nejasno, pa se klauzula smatra restriktivnom. Interpunkcija nije potrebna jer je neophodna.
Za razliku od toga, relativna rečenica u drugom primjeru nije restriktivna i nebitna. Bez “gdje je Bill jeo tu odličnu pizzu”, rečenica bi bila “Susjedni restoran otvara se u podne.” U ovom primjeru rečenica još uvijek ima smisla, a identitet subjekta ostaje jasan. Klauzula pruža dodatne informacije, ali ne identificira subjekt koji mijenja, pa se zarezi koriste za odvajanje od ostatka rečenice.