Replikacijski portfelj je vrsta investicijskog portfelja koji je strukturiran tako da odgovara ili replicira vrijednost različitih vrsta obveza osiguranja s skupom imovine. Ponekad se naziva sintetičkom imovinom, cilj portfelja je uravnotežiti imovinu koja se trenutno drži s tim obvezama. To zauzvrat pomaže u stabilizaciji portfelja obveza i čak može olakšati trgovanje tim obvezama kao dužničkim instrumentima.
S repliciranim portfeljem, cilj je stvoriti skupinu imovine koja se može uskladiti s grupom obveza. U slučaju ulaganja u obveze osiguranja, to znači da dio imovine koja služi kao temeljno osiguranje za te instrumente predstavlja jastuk ili jamstvo za dug. Ovaj pristup pomaže u ograničavanju rizika koji ulagači preuzimaju kupnjom tih obveza iz osiguranja, budući da repliciranje portfelja pomaže minimizirati mogućnost nastanka gubitka na tim kupljenim obvezama.
Isti opći koncept repliciranog portfelja može se koristiti u drugim strategijama ulaganja. Budući da je vrijednost portfelja slična vrijednosti različitog skupa udjela, ulagač zna da imovina ne radi onako kako se očekivalo da imovina u repliciranom portfelju može pomoći u nadoknadi gubitka. Kao rezultat toga, ulagač je u poziciji da ostvari pravičan povrat, a istovremeno je izoliran od pretrpljenja potpunog gubitka.
Još jedna prednost repliciranog portfelja je mogućnost analize imovine koja se drži u ovoj grupi i korištenja za projiciranje kretanja obveza osiguranja ili drugih dužničkih instrumenata koji se drže u odgovarajućem portfelju. Kada su te projekcije točne, to olakšava određivanje treba li te obveze držati određeno vrijeme, zatim prodati uz dobit ili ih treba držati dugoročno. Istodobno, projekcija kretanja imovine u portfelju također može pomoći ulagačima da odrede treba li te obveze odmah prodati, zbog nadolazećih tržišnih uvjeta koji bi mogli potkopati iznos povrata zarađenog od tih ulaganja.
Postoje određena različita mišljenja o učinkovitosti stvaranja repliciranog portfelja. Zagovornici smatraju da ovaj pristup može dodatno ojačati poziciju investitora i stvoriti još jedan koristan alat u mjerenju tržišne aktivnosti. Krititelji smatraju da, iako metoda može biti korisna, druge strategije mogu jednako dobro djelovati u zaštiti interesa investitora.