Res ipsa loquitur je latinski izraz koji znači “stvar govori sama za sebe”. To je način dokazivanja da je u određenim vrstama građanskih suđenja nastupila delikt. Drugim riječima, dopušta tužitelju u određenim deliktnim slučajevima da se jednostavno pozove na res ipsa loquitur kako bi dokazao element nemara u uzroku tužbe.
Obično, kada tužitelj tuži tuženika za delikt, tužitelj mora dokazati nekoliko elemenata predmeta. Prvo, tužitelj mora dokazati da je tuženik namjerno ili iz nehata prouzročio nastanak ozljeda. Drugo, tužitelj mora dokazati da je stvarno pretrpio štetu zbog radnji tuženika.
Kada se poziva na res ipsa loquitur, doktrina dopušta tužitelju da dobije svoj spor bez izričitog dokazivanja nemara. To je, u biti, doktrina koja kaže da je radnja koja je prouzročila ozljedu bila toliko očito nemarna da radnja govori sama za sebe i nije potreban nikakav dodatni dokaz. Ako se ova doktrina primjenjuje i ako je sud prihvati, tužitelj samo treba dokazati da je pretrpio štetu kao rezultat radnji tuženika kako bi dobio spor.
Res ipsa loquitur je prihvatljiv oblik dokaza u Sjedinjenim Državama, Hong Kongu i Škotskoj. Poznata je pod različitim imenima u različitim zemljama. Kanada je u biti odbacila doktrinu res ipsa loquitor. Engleska koristi doktrinu kako bi sugerirala snažnu presumpciju u korist pretpostavke nemara, ali ona ne može biti uvjerljiv dokaz.
Ova doktrina je prikladna kada radnja koja uzrokuje ozljedu ispunjava četiri odvojena kriterija. Ako se primjenjuju ova četiri kriterija, može se pozvati da se pokaže da je radnja bila nemarna. To znači da će tužiteljica moći dobiti svoj spor bez izričitog dokazivanja nemara.
Četiri kriterija za primjenu res ipsa loquitur su: nesreća se ne bi dogodila osim ako nije u pitanju nemar; u konkretnoj situaciji to se nije dogodilo bez uključenog nemara; radnju ili događaj prouzročio je instrument koji je bio pod isključivom kontrolom optuženika; a nesreću ili ozljedu ni na koji način nije prouzročio niti joj pridonio tužitelj u predmetu. To znači da se tužitelj ne može pozivati na res ipsa loquitur, ako je tužitelj bio pridonosno nemaran ili se ponašao na neki način koji je doveo do nesreće. To također znači da je ono što je nanijelo štetu tužitelju moralo biti isključivo upravljano ili kontrolirano od strane tuženika i nijednog drugog pojedinca.