RIAA je akronim za Udrugu Recording Industry Association of America, koja se sastoji od velikih tvrtki koje nadziru snimanje i distribuciju glazbe u SAD-u. Približno 90% izdavačkih kuća ili distributera članovi su RIAA. Ciljevi udruge sada su prvenstveno usmjereni prema zaštiti autorskih prava. Ovo je velika promjena u odnosu na osnivanje RIAA-e 1950-ih, gdje je najveća briga bila standardizacija kvalitete vinilnih ploča, a kasnije kaseta.
Većina promjena u RIAA-u, sada pod vodstvom Mitcha Bainwola, je zbog čestih ilegalnih preuzimanja ili kopiranja glazbe koja je zaštićena autorskim pravima. Kada je Napster prvi put postao dostupan kasnih 1990-ih, većina ljudi odjednom je imala priliku preuzeti glazbu bez plaćanja. Također, snimanje diskova i kopiranje albuma postalo je sve češće s napretkom računalne tehnologije.
RIAA je aktivno nastojala donijeti zakone za zabranu programa za dijeljenje datoteka poput Napstera, kao i za pooštravanje ograničenja zakona o autorskim pravima. U ranom prvom desetljeću 2000. godine doneseno je nekoliko zakona kojima su se povećale kazne za one koji su prekršili zakon o autorskim pravima nezakonitim kopiranjem glazbe, bilo s računalnog izvora ili kupljenih CD-a. RIAA je također ciljala na mlade studente u nizu kampanja kako bi se obeshrabrila ilegalna preuzimanja.
Ne smatraju svi trenutnu misiju RIAA logičnom ili razumnom. Kritičari ukazuju na povećanu prodaju CD-a tijekom Napster ere i zaključuju da su ograničenja dijeljenja ili besplatnih preuzimanja zapravo u suprotnosti s ciljevima RIAA-e pomoći glazbenim umjetnicima i studijima za snimanje. Kritičari također tvrde da je RIAA nešto više od posla organiziranog kriminala koji otima umjetnike, koji dobivaju relativno malu naknadu za prodaju CD-a, dok fiksira cijene CD-a za visoku zaradu za izdavačke kuće.
Protivnici RIAA-e ukazuju na tužbe za kršenje autorskih prava protiv ljudi koji ništa ne sumnjaju. Jedna tužba pokrenuta je protiv 83-godišnje žene, druga protiv 12-godišnje djevojčice, a treća protiv žene u 60-ima koja nikada nije koristila računalo. Ove i druge tužbe mnogi su kritizirali i nanijeli su štetu kredibilitetu RIAA-e.
Godine 2003. RIAA je izdala amnestiju, odlučivši da ne progoni one koji su u prošlosti prakticirali ilegalna preuzimanja. Oni koji bi se očitovali o prethodnom kršenju autorskih prava ne bi bili procesuirani ako bi obećali da to više neće činiti. Malo je ljudi zapravo odgovorilo na ovu ponudu, a amnestija je završila godinu dana kasnije, budući da amnestija od RIAA-e nije štitila od građanskih tužbi pojedinih diskografskih kuća ili umjetnika.
U manje kontroverznom obliku, RIAA je također odgovorna, kada se to zatraži, za praćenje prodaje ploča, što rezultira oznakom “zlatne” ili “platinaste”, ovisno o prodanim brojevima. Povremeno je nešto kontroverznija nepopustljiva podrška umjetničkoj slobodi kako se tumači u 1. amandmanu. Mnogi smatraju da je ovo jedna od finijih točaka RIAA-e jer omogućuje slobodu govora i izražavanja, te će podržati umjetnike koji su napadnuti zbog kontroverznih tekstova.