Ricardova ekvivalentnost, koja se ponekad naziva i Barro-Ricardova ekvivalentnost, hipoteza je koja se koristi da sugerira da deficitarna potrošnja ne može stimulirati gospodarstvo. Predložena je ekvivalentnost između poreza u sadašnjosti i poreza u budućnosti. Prema Ricardovoj ekvivalentnosti, deficitarna potrošnja je ekvivalentna trenutnom povećanju poreza jer će sudionici u gospodarstvu prepoznati da deficit zahtijeva buduće poreze.
Teorija je dobila ime po Davidu Ricardu, koji ju je predložio 1820. Sam Ricardo, međutim, nije u potpunosti podržao tu ideju. Modernu formulaciju razvio je 1974. Robert Barro. Barro je aktivno promovirao teoriju, te ju je izrazio u općem obliku, navodeći da na kamatne stope neće utjecati raspodjela deficita između duga i oporezivanja.
Logika koja stoji iza Ricardove ekvivalentnosti je da će kućanstva prepoznati da državni dug zahtijeva buduće oporezivanje. Iznos oporezivanja potreban u budućnosti za otplatu duga započetog u sadašnjosti proširit će se u funkciji vremena i kamatne stope. Privatno bogatstvo će se proširiti na isti način. Dakle, kućanstvo koje savršeno planira budućnost trebalo bi izdvojiti upravo iznos novca koji bi sada platio porezom, budući da će taj novac zaraditi kamate po istoj stopi po kojoj raste državni dug.
Mnoge pretpostavke idu u ideju Ricardove ekvivalencije. Obitelji moraju planirati beskonačno daleko unaprijed u budućnosti. Moraju biti potpuno racionalni. Moraju očekivati da će nastaviti zarađivati oporezivi dohodak po istoj stopi. Država ne smije imati druge izvore prihoda ili strategije za rješavanje svog duga. Ljudi također moraju cijeniti svoje buduće bogatstvo u točno istom stupnju u kojem cijene svoje sadašnje bogatstvo. Osim toga, oni moraju cijeniti bogatstvo svoje djece u istom stupnju i mora postojati glatki prijenos bogatstva na roditelje i djecu.
Da bi teorija funkcionirala, također ne smije postojati rast stanovništva koji bi raspodijelio sadašnji dug na više poreznih obveznika. Ne smije doći do povećanja nacionalnog bogatstva – ekonomskog rasta – koje bi kolektivno olakšalo otplatu duga. Neke od ovih pretpostavki priznao je i sam Barro; druge su istaknuli kritičari poput Martina Feldsteina i Jamesa Buchanana.
Snažni empirijski dokazi za Ricardovu ekvivalenciju su rijetki, a većina ekonomista ne prihvaća hipotezu kao točnu. Još uvijek postoje mnogi argumenti za i protiv duga, ali Ricardova ekvivalencija ne služi kao snažan alat ni na jednoj strani rasprave.