Rigor mortis je stanje koje se počinje razvijati u tijelu nakon što nastupi smrt. U suštini, djelovanje ukočenosti je pokretanje procesa u kojem se mišići u tijelu počinju ukočiti. U većini situacija, tijelo će početi prolaziti kroz proces ukočenosti otprilike tri sata nakon što se dogodi smrt i nastavit će doživljavati ukrućenje mišića bilo gdje od trideset šest do sedamdeset dva sata.
Rigor mortis se događa zbog činjenice da nakon što je živo biće mrtvo, više nema stalnog protoka adenozin trifosfata ili ATP-a koji teče u mišiće. ATP je potreban da pomogne mišićima da se oslobode stanja kontrakcije koje je uzrokovano prisutnošću kalcijevih iona koji ulaze u mišiće i djeluju kao most ili veza između aktina i miozina koji je prisutan u mišićnom vlaknu. Bez ATP-a koji bi pokrenuo oslobađanje te veze, mišići se nastavljaju kontrahirati, zbog čega mrtvo tijelo postaje kruto. Tek kada se vlakna u mišićima počnu raspadati, veza između aktinskih i miozinskih vlakana se raspada, a mišići u tijelu počinju gubiti svoju krutost.
Stvarnost ukočenosti često je dovodila do situacija u kojima bi se leš promatrao prve noći nakon smrti. Uobičajeno nazvano “sjedenje s tijelom”, svrha akcije bila je spriječiti ukrućene mišiće da dovedu leš u položaje koji nisu bili prikladni za tradiciju pokopa. Često bi nekoliko ljudi ostajalo s lešom tijekom cijele noći i ispravljalo udove ili spuštalo torzo natrag u ležeći položaj kada bi ukrućenje mišića uzrokovalo savijanje koljena ili lakta, ili bi se truplo savijalo u struku i izgledalo sjediti.
Stanje ukočenosti također može pomoći medicinskim istražiteljima i profesionalcima za provođenje zakona da odrede približno vrijeme smrti kada osoba nije istekla u ustanovi za njegu ili dok su voljeni bili u blizini. Zajedno s drugim čimbenicima, stupanj ukočenosti mišića koji je prisutan tijekom postupaka obdukcije pomaže suziti raspon za vrijeme smrti, i na taj način pruža vrijedne tragove kada se sumnja na zlouporabu.