Rimska republika označava određenu epohu rimske povijesti koja je započela 509. godine prije Krista kada je Junije Brut zbacio rimsku monarhiju i uspostavio republikanski oblik vladavine. Ovaj novi oblik vlasti na čelu s dva izabrana konzula naglašavao je sustav provjere i ravnoteže te uspostavu i odvajanje ili autonomiju triju grana vlasti: izvršne, zakonodavne i sudske. Pod Rimskom republikom osnovani su i senat i skupština. Rimska republikanska vlada trajala je gotovo 500 godina sve dok niz građanskih ratova nije rezultirao principatom ili početnom erom Rimskog Carstva otprilike 27. pr.
Najmoćniji političari u Rimskoj Republici bila su dva konzula koji su kontrolirali rimsku vojsku i koje je skupština birala na jednogodišnji mandat. Konzuli su bili članovi senata, kao i patriciji ili pripadnici rimske plemićke elite. Konzuli su birali sve članove rimskog senata i u biti upravljali svim aspektima vlasti nadzirući druge dužnosnike i predstavnike. Konzuli su ne samo mogli djelovati kao suci, nego su imali i ovlasti birati i postavljati diktatora na šestomjesečni mandat ako je potrebno. Kao provjera autoriteta konzula, sve odluke su morale biti jednoglasne, budući da su obojica imali pravo veta.
Svih 300 članova senata Rimske republike bili su patriciji poput konzula. Senatore su doživotno imenovali konzuli, a odobravali su ih ostali članovi nakon otvaranja mjesta. Samo su konzuli mogli ukloniti senatora s vlasti. Rimski senat upravljao je proračunom i financijama Republike te se bavio vanjskom politikom. Senat je izdao dekrete pod nazivom senatus consultum koji su služili kao savjet konzulima koji su često slijedili ove mandate.
Osim senata, Rimska republika je uključivala i skupštinu koja je uključivala svakog plebejskog građanina. Plebejac je bilo tko rođen u nižim ili neplemićkim klasama Rima. Skupština, za razliku od senata, nije imala svoju zgradu, već bi se plebejci okupljali u Forumu ili glavnom poslovnom centru i na tržnici kako bi raspravljali za ili protiv neke stvari, te glasali o aktuelnim pitanjima. Iako je senat mogao blokirati većinu odluka skupštine, uključujući objavu rata ili ne, skupština je bila ta koja je odabrala dva senatora koji će služiti kao konzuli. Kao rezultat toga, svaki senator koji je želio biti konzul morao je zadobiti podršku i izraziti suosjećanje s plebejcima.